Većinu slikarskih ostvarenja Marina Bobana osjećam kao apstraktni ekspresionizam. Od kada je Edvard Munck kriknuo  u svijet, a prošlo je od tada gotovo 100 godina, ekspresionizam golica misao svijeta. Prošao je nekoliko faza i sve su odigrale važnu ulogu, ali je apstraktni ekspresionizam u tom pogledu pošao najdalje. Upao je čak u mrežu teorija zavjere gdje su tvrdili da su američke tajne službe podržavale apstraktni ekspresionizam kao oružje u hladnom ratu, kao propagandu slobode umjetnosti u odnosu na ruski socrealizam. No paradoksalna ovoj tvrdnji je činjenica da je američka vlada istovremeno kritizirala apstraktni ekspresionizam kao komunističku zavjeru koja treba potkopati temelje američkog društva.

Bez obzira kakve se teorije oko njega stvarale, apstraktni ekspresionizam je od svog početka bio odraz slobode umjetničkog stvaranja, odraz intime umjetnika koji sliku vanjskog svijeta interpretiraju na svoj poseban, strastan način pa bi tom vidu ekspresionizma odgovarao i naziv emocionalni ekspresionizam. Jer osnova svemu je osjećaj, toliko snažan da odbacuje sve što osjeća suvišnim pa na kraju zgusne emociju u likovnu ekspresiju, u izobličeni nanos boje.

Uzalud ćete u slici tražiti dio realnog svijeta, prepoznatljivu figuru, apstraktnost slike vraćat će vam samo golo srce slikara, njegovo raspoloženje, njegovo spontano proživljavanje svijeta.

Na taj način veliki dio svojih apstraktnih kompozicija stvara akademski slikar Marin Boban. Nosi ih u sebi, odvaja u spontanom nanosu boje i izlijeva na platno.

Njegov slikarski izričaj krikom odgovara na Munchov krik. Jer ništa se promijenilo nije. Ljudsko društvo je jednako nepravedno i suludo, kao što je bilo, a slikar želi proživjeti svoj dio vremena u svom malenom dijelu svemira. Ulaznica za njegov svijet je srce.  On čvrsto vjeruje da se u skriveni, raskošan vrt umjetnosti može ući samo srcem. Duh koji je stvarao svijet navukao je na sebe mnoge oblike. Dao im je čvrstoću, gibljivost, teksturu, a mi smo im dali imena za koja mislimo da pokrivaju njihovu bit. Vidimo ih kao oblik i kao boju pa čak i kao zvuk. Marin Boban vidi njihovu duhovnost. Ono jedino nepropadljivo, vječno i u suštini umjetnički lijepo. On zna da je život materijalan, da kao čovjek mora živjeti  sputan u modernom svijetu, ali tom i takvom svijetu ne predaje svoju umjetnost. Po cijenu da će neki likovni kritičari njegova djela proglasiti zastarjelim apstraktnim kozmičkim ekspresionizmom, on živi svoj duhovni svijet. A duhovni svijet ne podliježe modi, ne podliježe novcu, kupljenim vrijednostima, zakukuljenosti i oskudnosti umjetničkog osjećaja. Duhovni svijet je vrelo, početak, čista usnula energija koja izvire iz samog neba. A ona je u čovjeku.

„Nije u zvijezdama držati našu sudbinu nego u nama samima”,   izjavio je jednom prilikom William Shakespeare. Tu misao nosio je u sebi Marin Boban dok je oslikavao ovo platno.

Tamna točka – akril na platnu

Slikar u sebi nosi viziju čije se sjeme skrivalo u  Goetheovoj studiji o bojama „Zur Farbenlehre“.

Goethe boje objašnjava iz više aspekta, no njegovo viđenje boja možemo sažeti. On kaže da je zelena boja mrtva slika živoga, crvena je boja života, plava boja pripada više životinjskom svijetu, a   žuta je boja ljudske duše.

Tako Marin Boban gradi sliku. Krene s jednom bojom na platnu s dvije površine. Jedna je mirna, fiksna, a druga je u pokretu. Ista boja s različitim tonalitetom.

Zatim gradi kompoziciju te jedne boje dok ne dođe do neke granice koju odredi neki njegov unutarnji instinkt. Tada nanosi crnu i bijelu, boje  tame i svjetla. Na kraju unosi gestu, tj. jednu nepravilnu liniju jake boje da sve površine poveže, baš kako je život povezan. I kako se u životu sve ponavlja, tako i slikar ponavlja isti obrazac drugim bojama. Ponekad slika ostane apstraktna, a ponekad iz nje ispliva  na površinu pejzaž, osoba…

Sliku Tamna točka  doživjela sam kao prazninu  omeđenu bijelim krugom. Zelena praznina, jedan biljni svijet, kako bi Goethe rekao, mrtva slika živoga. Slikar je   ta biljka koja je živa, nepokretna,  čvrsto vezana korijenjem za zemlju koja je hrani i uz koju je sudbinski vezana. A svijet je bolestan i truo, ali je i njezino jedino izvorište hrane, izvor preživljavanja zamke koja se zove tijelo.

Sve na slici postaje bezlično. I stabla u pozadini i jezero, sve je močvara u kojoj se rađa jedno Sunce. Bijelo, prozirno, ali ne zatvara puni krug kao ouroboros. Unutar toga Sunca naziremo Mjesec, simbol duše i mnogo kometa koje znače ideje i misli te naznaku novog  početka.

Slikar mi je otkrio da ga taj krug, ta agora podsjetila na Aleksandrijsku knjižnicu koju je opaki svijet uništio zajedno s njenim tajnim  znanjem. I spominje da je  Isus Krist rekao da ne tražimo tajnu svega negdje visoko u nečem kompliciranom, jer  je tajna skrivena u tako malim stvarima i tako je jednostavna da ni zamisliti ne možemo  I Kraljevstvo nebesko nije na nebu, nego u nama samima.

 

Energija koja opušta – akril na platnu

Na ovoj je slici u prvi plan isplivao lik žene. Unutar tog lika pažljivo oko u crnoj boji  glave može uočiti još jedan lik koji pažljivo motri okolinu, a nanosi bijele boje uz ženina ramena asociraju na duhovno biće. Prožimaju se kontrasti bijele i crne boje, tame i svjetla. Crvena boja života kapnula je na ženino srce, a na vrhu slike nalazimo utisnut polukrug duše koji se otima crnini.

Sve se otelo prividu realnosti i ušlo u čistu duhovnu sferu. Žena koju vidimo nije žena koja u realnom životu igra višestruke društvene i osobne uloge i nije  korijenjem vezana uz zemno. Ona je postala složeno duhovno biće koje živi jednu drugu dimenziju, jednu drugačiju stvarnost.

Ta žena, to duhovno biće stiglo je sasvim slučajno iz dubine umjetnikove svijesti. Da je htio naslikati ženu, slikar bi naslikao ženu, sa svim njezinim fizičkim atributima. No ova žena stigla je na njegovo platno nepozvana, ali prepoznata i vodila je slikarov kist tajanstvenom energijom koja stiže iz podsvijesti, iz najdubljih zakutaka njegove duše. Prirodni oblici ženina tijela samo su ovlaš naznačeni, jer oni nisu u fokusu umjetnikove pažnje. Oslobođen forme, on svoje platno boji bojama svoje nutrine, energijom svog bića.

Ako ste ikada u sigama neke špilje tražili poznate oblike, znat ćete o čemu govorim. Priroda nije razmišljala dok ih je stvarala, nastajali su spontano, baš kao ekspresionistička platna. Ako se pažljivije zagledam u sliku, vidim između leđa i bijelog krila žene profil zrelog muškarca koji snatri u blaženom miru. Duša slikara se odmara. No ljudska duša ponekad nosi teško breme, o čemu svjedoči sljedeća slika – „Teret“.

Na slici nema prepoznatljivih figura. Na njoj dominira rasplinut sivi kvadrat, koji može biti krčag s vodom, i nagnuti oblik vinske čaše. Umjetnik je nešto izbacio iz duše. Ne otimam se dojmu koji se stvara cijelom nagnutom kompozicijom i velikim krpama plave boje. Umjetnikova psiha ulovila je gestu čovjeka koji žeđa i koji svoj jad ne može ublažiti. Ono biološko u njemu, ono što pripada životinjskom svijetu, ne da mu ići dalje,  jer Boban, baš kao i  Goethe, plavu boju smješta više u životinjski svijet. Na ovoj je slici plava boja pomiješana sa sivom i crnom, što ne doprinosi veselosti slike.

No život čovjeka, ma koliko težak bio, ma koliko bio privezan uz tlo, uz hranidbeni lanac u kojem vlada pravo jačega, ima i onu duhovnu dimenziju koja taj život čini snošljivijim, manje bezumnim.

Sljedeći slikarov akril nosi naziv „Bura“. Snažan je to i hladan vjetar koji provjetrava sve čega se dotakne. Vodoravnim linijama boja prikazano je to na slici. U malom kvadratu nazirem nekakav ljudski oblik, izvan njega bijele mrlje asociraju na dva stabla u izokrenutoj perspektivi, ali cijela slika je čista apstrakcija.

Primjećujete li kako se čitavo vrijeme vraćam na oblik tražeći figure, a slika mi cijelo vrijeme odgovara deformiranim oblikom i bojom? O čemu se tu radi?

Zbog praktičnog života i njegove kratkoće, utječemo se formi i doživljavamo predmete kao nešto čvrsto, postojano. A dobro znamo da su svi predmeti raspadljivi i da tijekom svog raspadanja neprekidno mijenjaju oblik.

Da je naš ljudski vijek duži, sve bi se te promjene na predmetima pred našim očima odvijale brže i uskoro bi nam postalo jasno da se oni neprekidno, u svakom trenutku mijenjaju , razumjeli bismo da je samo duh koji ih je oblikovao vječan, a duh predmeta titra u raznim frekvencijama boje.

Uskoro bismo zanemarili nestalni oblik predmeta ili ga samo uočili kao još jednu promjenu. Postala bi nam važna samo ideja predmeta, samo naš doživljaj njegove prolaznosti. Postalo bi nam važno samo titranje njegovih boja. Ekspresija. Kada upoznamo ključ Bobanovih boja, onda se njegova dekodirana slika jednostavno prelije u naše oko i naš osjećaj.

Ovaj slikar, koji je studij slikarstva završio na akademiji Assenza Malschule u Baselu u klasi prof. Fredy Buchwaldera, dozvoljava svom kistu da ulovi trenutak te stalne mijene, tog prolaznog trena, kojeg uzaludno pokušavamo zaustaviti, što pokazuje, meni posebno draga slika „Sinjska basna“ kojom slikar svoju ekspresiju povezuje s povijesnom tradicijom, s kolektivnim, povijesnim  pamćenjem ljudi toga  kraja.

Ti divni, razigrani konji imaju svoj dio života, taj bijeli, utvrđeni grad u pozadini izgleda stameno, ali i on živi svoje određeno vrijeme, pa čak i taj planet, koji gori životom, mora nestati. Sat na tornju svemu što postoji otkucava vrijeme. Svemu materijalnom samo mijena stalna jest, reče stari grčki filozof, a Gundulić je zapisao:

Vedre krune, teška rala

Jednom kosom ona slama;

Lijepos, blago, snaga i hvala

Sve je prid njom na ognju slama

Gluha i slijepa bez obzira,

Kud prohodi sve satira.

Zato se Marin Boban vraća izvoru – duhovnosti koju traži u neprekinutom životnom lancu koji ga vezuje za njegove pretke, za one koji su već otišli, ali su na stazi života ostavili svoj trag.

Slikar mi je povjerio da negdje u planini, na tlu svojih pređa, gradi atelje, gdje će se u miru, povezan s prirodom i daleko od buke svakodnevnog i običnog, posvetiti svojoj umjetnosti.

 

 

Marija Juračić