da se tuga dijeli kao zrno istine

meni bi podarili najveće

jer budim se uz zvuk kiše

i kada pokušam vratiti san u prošli dan,

već sam potpuno budna

Na rubu mojih misli provodim sate i sate

promatram te i ostavljam da spavaš

i želim da ti san donese okrjepu,

a kada ti kapci ponovo zatrepere

mene više neće biti tu,

jer osjetiti tvoju toplu kožu

tek tada bih znala sve, ali ne bih znala ništa

Ostavljam ti kraj ispruženog tijela

samo miris spavaćice,

jer spoznaju da si mi zagrijao srce

za koje sam mislila da će zauvijek ostati hladno

nikada neću moći zaboraviti

Želim brisati  iz svakoga dana

tvoje lice i boju tvojih očiju,

a kada siva zora ugasi svijeće

tada ću oplakat i svoju sudbinu

U trenutku kada osjetim,

da mi se oči sklapaju od umora

poklonit ću zašiveno srce

slobodi jesenjih vjetrova

Nikada više neću dozvoliti susret očiju

vratit ću se tami i zagristi usnu

a ti,

kreni svome domu

i ako zakasniš, odluči reći istinu