Tko si ti koji ulaziš nevidljiv
poput aveti u moje kristalne noći
ti, koji me uznemiravaš i lomiš
poput vjetrova koji otkidaju krila
zaigranih šarenih leptira.

Dolaziš u spiralu mojih snova
kao što san dolazi na umorne oči
koje plutaju pjenastim valovima
zaborava u plavim vodama.
Odnosiš tokove misli
genetskog koda mliječnih oblaka
izgubljenih u bijelom dimu magle
ostavljajući tragove u drhtavim
komorama ružičaste magme.

Prahom prekrivaš molekule sjećanja
na užarenom mramornom nebu
pretvarajući ih u lepršavu pahulju
suze bola što kanula ti je
na topli dlan i posta samo
otisak u kamenu uspomena.