Još uvijek onaj si dječak
iz moje proljećem opčinjene ulice
kome misli neprestano jure
kao bistre rijeke razigranim brzacima.
Nisu važne puste godine
da bi te moje uspomene tražiti prestale
u našim dolovima i livadama
pod mladim listovima u vrbicima.
Još uvijek nestašan ti čuperak
viri ispod navučene kapuljače
a oko sramežljivo me prati
u snovima obojanim dugom mladosti.
Još uvijek beremo jaglace
uz uske poljske putove
iako puti su u korov zarasli,
sakrijmo stvarnost pod jastuk
nećemo se skoro buditi.
Ne dam te zaboravu pohotnom
da te iz spomenara  pretklijetke srca
nepostojanjem zauvijek izbriše
i neke sive stranice mjesto tebe
pod koricama sutona  života napiše.
Pokušajmo kao nekad lebdjeti
na krilima neiskušane nježnosti
i biti mi, ja i ti.