posvećeno Ž.Š.

Dječaku dragom pišem ove tužne rime
što ne dočeka svoja proljeća ni zime
bijasmo svi ista generacija
razigrani, puni dječjih kreacija.

Iste smo ružičaste oblake lovili
po visokim se voćkama verali
na školskom igralištu lopte ganjali
iste smo zaigrane snove sanjali.

Domaće zadaće iste smo pisali
s akvarelom slikali i packali
slušali Korsakovljev „Bumbarov let“
otkrivali ovaj tajanstveni svijet.

Taj dan nastavili smo po istoj knjizi
i produžili po zacrtanoj stazi
učeći o strujnome krugu
nit’ ne sluteć beskonačnu tugu.

U trenu odjekne strašan prasak
panično se začu jeziv vrisak
prenu nas nepoznati udarac tupi
netko se sruši u đačkoj klupi.

I dječački život u času je stao
krvava čela na tlo si pao
dočekao nisi mladenačku dob,
a nama osta žal i tvoj dječji grob.