Opet si mi htio čitati Preverta
ali nije me zanio kao onoga puta
kada su se ptice u čudu za nama okretale,
kada su se valovi zaustavili u gibu
a namjernici spuštali poglede jer su se sjetili
vlastitih ludosti.

Ni glas tvoj nije bio isti, ili su njegove riječi
počele blijedjeti.
Ni ta kiša nad Brestom, ni ta Barbara
nisu pokrenule bujicu, ni drhtaj
i to me začudilo, zaustavilo i misao i pokret.

Začara li pjesmu moj osjećaj i gdje se izgubila
ona veza između tebe, mene i njega?
Ne, nemoj mi čitati Preverta.
Možda je stiglo vrijeme šutnje ili urlika
igre koja se zove; povrijedi me,
povrijedit ću te, ili igre; što radiš ovdje,
nisam te očekivala.

I možda bi bilo dobro da si više ne govorimo ti,
da zaboravimo sliku nasmijane djevojke
i da neko vrijeme budemo vi jedno drugome.
Budi hladan, nedostižan, mrk, a ja
ja ću biti daleka, nepoznata neka
sasvim drukčija, tuđa.
A onda mi opet pročitaj Preverta u staroj igri
zavođenja kada će se ptice u čudu za nama okretati,
a valovi zaustaviti u gibu.