Opet si mi htio čitati Preverta,
ali ništa više isto bilo nije.
Ni glas tvoj, ni riječi njegove
ni ta kiša nad Brestom, ni ta Barbara
nisu izazvali drhtaj.

Gdje se izgubio sjaj
stihova
ona sprega
između tebe, mene i njega?
.

Ne, nemoj mi čitati Preverta.
Došlo je vrijeme šutnje,
igre koja se zove; povrijedi me,
povrijedit ću te, ili igre; što radiš ovdje,
nisam te očekivala.
.

I možda bi bilo dobro da si više ne govorimo ti,
da zaboravimo sliku nasmijane djevojke
i da neko vrijeme budemo vi jedno drugome.
.

Budi hladan, nedostižan, mrk,
a ja ću biti sasvim drukčija
nepoznata neka,
tuđa i daleka.
.

A onda mi opet pročitaj Preverta.

Marija Juračić