Sjećanje me opija
Sanjajući te otvorenih očiju
A to me diže i ubija
Dok čekam sunčevu kočiju.
Zašto sam te ubrao sa paklene poljane
Opaki mali cvijete bijeloga maka
Život piše čudne romane
I nema uzmaka.
Nema kočije sunčeva svjetla
Sjaji samo svjetlo tvojega mraka
Ne čuje se pjev ubijenoga pijetla
Nema uzmaka
Osjećam uteg oko vrata
Bez okusa, mirisa, boje zraka
Dišem nervni plin iz nekoga davnoga rata
Ali nema uzmaka
Nije sve crno
U mraku neko sjeme nekad proklija
Rukom tvojom posijano čežnje zrno
Tako me opija.
5 komentara za "Opijum duše"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.