Kao uvijek kada je tekst duži, predlažem da ga čitaju samo oni hrabriji

Pakiram kofer. Slažem, slažem pa važem, onda vadim. Ne smije biti više od dvadeset kila. K vragu kako spakirati sve želje u dvadeset kila. Bitan faktor je vrijeme. Nikome nije zgodno po sunčanom danu imati dolčevitu oko vrata, a ni kratke rukave ako pada kiša. Onda koliko rublja za dva tjedna ponijeti. Ovisi uvijek tko će to rublje gledati, opipati i naravno uz osnovnu svrhu ima li još koju? Cipele, tenisice. Opet pitanje kiša – sunce? I dok tako pokušavam kombinirati sve u tih dvadeset kila glavom mi juri pitanje. Sve što poleti uvijek se spusti, tj. sleti ovako ili onako. Ja bih da to bude ovako, ali što ako bude onako? Ovozemaljska dobra ostaju bez pravnih klauzula; kome što i koliko, naravno ako još posjedujemo išta nakon što nas je država oderala gdje god je stigla. Nemam dionica, nemam ušteđevine, nemam zlatnine, nemam auto. Pa što onda imam da razmišljam o slijetanju onako? Glavni grad svih Hrvata centar je mog života i u njemu krov nad glavom. Nije puno, ali bog i bogme nije ni malo. Istina pala mu vrijednost na tržištu, samo o tome ne brinem jer ne prodajem baš ništa. Ako sletimo onako, ostaju nasljednici. Da množina. Za vjerovati je da će uredno svatko svoj dio bez prigovora i tužakanja preuzeti. Ali što ako ne? Oporuka je rješenje. Jeste li ikada pisali oporuku? Ja nisam. Nisu ni moji roditelji pa je sve više-manje bilo glatko. Znam da svatko može svojom rukom napisati oporuku, ali mogu li je natipkati u wordu i spremiti u folder „oporuka“? Pronaći će je prije ili kasnije ako sletimo onako. Slušam taj nutarnji glas koji mi se cereka i potpiruje moj strah od letenja. Ne osvrćem se, trenutno mi je važna oporuka. Dakle, moram li ju printati? Vjerojatno da. Onda bih morala nekoga od mojih susjeda, a tek u dvije kuće povremeno svratim iako se sa svima pozdravljam, zamoliti da bude svjedok mog potpisa, naravno svojim potpisom. Novo pitanje; javni bilježnik. Treba li i on to vidjeti i potpisati da sam ja to potpisala, a što bi značilo da u tom slučaju on, javni bilježnik, piše oporuku i meni uredno naplati svoj ne mali honorar. Kofer još uvijek ima previše kila. Možda je pitanje i sama težine kofera? Ne želim kupovati nov jer me ovaj sasvim dobro služi. Izbacit ću druge traperice. Vraćam se oporuci. Jednako mi teško odlučiti o oporuci kao i spakirati kofer od samo dvadeset kila. Pa zaboga ja sam žena. Zar mi nemamo bar mali popust na više garderobe. Dakle ako sletimo ovako ispričat ću vam o strahu od letenja, a ako sletimo onako ovo i sve što sam do sada pisala postat će tek mrvica povijesti bez oporuke. Nastavljam pakirati.

04.03.2014.