Adventurous kate

Već dvije noći ne spavam. Pogađate, opet je u pitanju moje zet. Mislim da me se naumio riješiti. Koknuti me. Evo, prosudite sami.

Zapeo je da pođem s njim i mojom kćeri u Pariz. Priča o Moulin Rougeu,  Eiffelovom tornju, Champs-Élysées … Odmah vam je jasno da tu nešto ne štima. Tko još dobrovoljno vuče punicu sa sobom? I to u Pariz! Ili se brak moje kćeri opasno klima, ili je vrag odnio svaku šalu i upućuje me na oprez. Što mu treba Pariz, tim više što je jednom u ona dosadna vremena tamo bio? Našla sam mu na radnom stolu novinski članak o tipu  koji je  otprije poznat policiji i koji je koknuo policajca, a prethodno, nekoliko godina ranije koknuo je dva policajca i jednu osobu.

Ne mislim da policajci nisu osobe, nego mislim da bi ih majka država trebala dvostruko štititi svojim zakonima.  Dobio je petnaest godina zatvora, pet po osobi. E sada ja kontam da je moj zet izračunao da se isplati ukloniti punicu za pet godina sjedenja. A možda dobije i manje, jer i Francuzi znaju što su punice. Već samo njihovo ime priziva kod suđenja olakotne okolnosti.

Kako je moj zet pacifist, vjerojatno misli da mira neće biti ako ne maknemo sve punice i bicikliste. .. E, tu sam vas čekala. Zapitali ste se – zašto bicikliste? Niste pitali- zašto punice? To je bar svima jasno.

Marija Juračić