Ležala je ispod Crnog Sunca. Zvao sam je imenom, Bela, Bela. Nije se odazivala, tek tračci plamičaka su je tinjali na livadi gdje cvijeće modrih nijansi je pjevalo rapsodiju požudnih uzdaha. Nije bila zaboravljena, niti je bila otpisani putokaz u nepovrat. Moja, moja je bila, pod prstima sam ju osjećao dok je krv buktala grubo. Razjapljena usta planine su odavala regrute Istine. Govorio sam joj, draga, o moja draga ljubim ti bokove pod stjecajem okolnosti. Grizem ti porive dame što se naga osunčano vrpolji na tisuću vrućih zrnaca. Pjesnik sam i trenutni skeptik u svemirska putovanja. Ozvučen krijem glas romantika jer jezikom ti se želim prikriti među bedrima, poticati ideje razbojnice i krunske svjedokinje opsceni scena iz strasti.

Prvom prilikom zakucat ćeš čavao sudbine u moju knjigu prostodušnih misli. Sjesti na barsku stolicu i očekivati nalete ne ravnodušne manije što mi spava podno pupka