Nisu još moje kočije ljubavne
u bjelini daljina snjegovima nestale
i nisu se moji konji oznojeni
vukući ljubav još umorili.
Nije moje tijelo ljuštura bez sna
na dnu mora života ostala.
Nisu moje ruke zaboravile milovanje
i toplinu nečije nježne ruke
što mom tijelu su bile sigurne luke.
Nisu moje usne zaboravile poljupce
okusa meda,bagrema i divljine
što dušu nektarom su hranile.
Ne,ne nisam još ja
kao orhideja rijetka nestala
u prašumi svagdanjih traženja
da me netko ne može probuditi iz sna.

U prašumu divlju treba dublje zaći
tamo ćeš mene sigurno začahurenu naći
čekam sunca trak i ljubavi znak
da ispod paprati dosade i umora
procvjetam kao orhideja posebna.