Hvatajući zvijezde ,prolazim ulicom ,
breza tvoga imena u drvoredu mladosti
još odolijeva burama i neverama vremena.
Ono srce mog imena duboko u koru urezano
sve neuglednije i isprano kišama biva
a ja zastala, još te osjećam blisko ,snažno
u svim stvarnim i zamišljenim osjetilima.
Još zvoni jeka tvoga imena
katakombama moga srca umorna,
molim samo da  te netko ne spomene
jer lavina nemira tad se pokrene
energijom ljubavi osjećam te pored sebe
i ruka nekontrolirano u prazninu krene
tražeći toplinu tvoje nježne pesti.
Opsesija si neutažena mojim godinama,
idila pastorale u sjećanja posložena
ostala su na predziđu svakidašnjice
oskrnavljena za budućnost, za sva nadanja.

Licemjer sam, znam svaki dan
kada sebe uvjeravam da te ne trebam
kad još te u ovoj sebi osjećam.