Možda vas zbunjuje naslov, ali vjerujte da sam i ja u nedoumici. 

Danas sam opet završila u čekaonici osječke bolnice. To je kod mene postalo rutina, pa neka vas ne brine. 

Gužva kakva već biva po bolnicama, pa još k tome i doprinos ovog vremena, stvorili su pakao u prenapučenoj čekaonici. 

Sjedila sam uz jednu stariju gospođu,no, ona je ubrzo došla na red i otišla svojim putem. Njeno mjesto je zauzela žena,po mom skromnom mišljenju previše napadno našminkana i oskudno odjevena. Njena uska suknjica je više otkrivala nego pokrivala. Ali tko sam ja da sudim?  Žena se udobno smjestila ( koliko to dozvoljavaju plastične stolice) i odmah započela priču, kao da se poznamo 100 godina.

Bolest, život, kriza, pa malo politike, sve je to ona nagurala u par riječi. Ni sama ne znam kako smo se našle u priči o ratu? Započela je žena svoju priču, iz koje sam doznala da je rodom iz Bosne. Teško sam ju razumjela zbog žamora u čekaonici, ali nekako sam uspijevala joj čitati sa usana.  Pričala mi je o strahotama, starim i bolesnim roditeljima i na kraju o svojoj djeci. Radilo se o dva dječaka, jedan je bio 4 godine, a drugi 8 kada je započeo rat u Bosni. 

-Ženo, ja sam morala da bježim, rat je bjesnio posvuda, znadeš? Pobjegla sam sa mojim dečkom u prema Kladuši. Znaš, njega su vratili,  a mene su pustili da idem pješke u Hrvatsku -raspričala se žena.

Slušala sam ju,ali u njenoj mi je priči nešto falilo. -Djeca! Gdje su u to vrijeme bila njena djeca? Morala sam ju upitati, a odgovor me je šokirao.

-Pa, đe ću sa djecom preko granice, bona? Ostavila sam ih sa babom i nanom- odgovorila mi je kao da sam ju pitala što je danas ručala.

-Čekaj malo, djecu je ostavila u paklu rata, sa starim i bolesnim ljudima?-nisam mogla vjerovati u njene riječi. 

-E,morala sam bježati,ubili bi me- nastavljala je ona sa svojom pričom, dok se u meni budio vulkan. 

-Znadeš bona, nakon 10 godina sam se vratila u Tuzlu. Moji dečki su narasli i nisam ih poznala, ali oni mene jesu! 

Sreća za mene! Sestra je izašla i prozvala me. Vjerujem da sam ostala još malo u razgovoru s tom “nemajkom,” počupala bih ju.

Ostaviti svoju rođenu djecu da bi spasila svoju guzicu? Zvijeri šumske to  ne bi napravile! Ne, to ne može biti majka, a vi me sada osudite !