Testament svilene bube

testament večeras ljubavi moja ja ti pišem
sve svoje ispjevane rime ostavljam bivšim
kad kucne čas da kleknem pred svevišnjim
ženske kletve iz notesa njegovog izbrišem

grijesi moji uzletjet’ će vjetrom sutrašnjim
da l’ ću poželjeti u jugu ljetnom da pomirišem
ugarke njihove dok ti pričam da za tebe dišem
ili ih u oblaku crnom začiniti danima kišnim

ne znam, pitat ću kad budem tamo moja mila
da li su samo bezgrešni snovi dozvoljeni gore
da l’ će mi uzeti svilenu bubu što duša je krila

duša će tad uvenuti bez svilenih snova pojila
a ti ćeš noćima čekati neke nedosanjane zore
a ja, ja ću ti umrijeti opet, ko anđeo bez krila

U novije se vrijeme u teoriji književnosti javlja mišljenje da značenje teksta nije svojstveno samome tekstu, nego ono varira prema čitateljevim spoznajnim mogućnostima. Kognitivna poetika želi objasniti spoznajne postupke koji dovode do razumijevanja poetskog teksta. Bez pretenzije da je moje tumačenje Duškove pjesme jedino ispravno, donosim moje viđenje njegovog teksta.

Kada pročitamo Duškovu  pjesmu, bez oklijevanja ćemo je svrstati u ljubavnu liriku. Naslov pjesme, ma koliko intrigantan bio, ne govori ništa o sadržaju pjesme. Ipak, u naslovu pjesme sadržana je cijela njezina ideja.
Testament je ostavština, oproštaj autora od svih bivših opjevanih i neopjevanih ljubavi.

testament večeras ljubavi moja ja ti pišem
sve svoje ispjevane rime ostavljam bivšim

Neobičan je taj postupak u kojem se sadašnja pjesnikova ljubav pojavljuje kao izvršiteljica njegove posljednje volje. Njoj s povjerenjem ostavlja sve te pjesme, sve te rime i obećanja koja je dao vjerujući u njih, a sada želi otići čista srca, želi oprost za neispunjenje tih obećanja.

kad kucne čas da kleknem pred svevišnjim
ženske kletve iz notesa njegovog izbrišem

I kada odu vjetrom njegovi stihovi, kada postanu samo ugarci vremena, autor ne može, a da se ne zapita;

da l’ ću poželjeti u jugu ljetnom da pomirišem
ugarke njihove dok ti pričam da za tebe dišem

Koliko iskrenosti i koliko nježnosti sadrže ti stihovi. On odlazi tamo odakle nema povratka. Neće joj više pisati, njegove će riječi biti nedostižne i ne brine on zbog sebe. On nježno i sa strepnjom brine o njoj, pretpostavlja njezinu tugu i osamljenost. I kada to bude vidio tamo iz nekih dalekih visina, on će iznova još jednom umrijeti.

Iako je pjesma pisana u dva katrena i dvije tercine što bi moglo nagovijestiti da se radi o sonetu, poneki versifikatorski  čistunac će se užasnuti gradnjom stiha koja lomi pravila metrike, ne poštuje ni jednu vrstu versifikacije, ali začudo, pjesma ne gubi na ritmu, on teče nekim svojim nejednakostima, teče silovito i moćno naglašavajući snagu pjesnikove riječi.