Ludi mjesec

U zimskoj noći punoj bijelog inja
dozivam te kroz daljine snene
u peći vatra već polako tinja
i na zidu čini razigrane sjene.

U sjenama tražim obrise ti tijela
tako si bajna i lomna u struku
dok vani sije mjesečina bijela
prepun čežnje k tebi pružam ruku.

O gdje si ljubavi nastala iz vatre
ja ti ljubim usne kojih nema
dok zvijezde tiho nebom snatre
i mjesec lud kraj okna drijema.

Jim Corbet je autor koji rijetko objavljuje svoje pjesme. On svojoj lirskoj riječi posvećuje posebnu pozornost i pjesmu šalje u svijet kada njezin izraz dovede do pjesničke ljepote. Svijet njegovih pjesama je magičan. To je svijet bajkovitih  predjela, zamagljenih vizura u kojima egzistira drugačiji, začudni život. S nevjerojatnom lakoćom stvaranja, vjeran rimovanom katrenu, u maniri moderne, traga on za vječnom ljepotom.

Osnovni motiv njegovih pjesama je ljubav; ljubav prema ženi, prema zavičaju, prirodi i malom, običnom čovjeku koji u ovoj poeziji postaje centar Svemira, značajna pojava u svevremenu.

Kada piše o ženi, autor je uzdiže na pijedestal, klanja se njenoj ljepoti i ženstvenosti radilo se o dami ili pastirici, ona uvijek zauzima uzvišeno mjesto u njegovom srcu . Pjesnikova ljubav je nježna, treperava i čista.

Teško je u pregrštu pjesama bilo izabrati jednu. Pjesma Ludi mjesec može dočarati prirodu autorove poezije.

Prvom strofom pjesnik nas uvodi u magičnu, snenu, zimsku noć u kojoj pucketa vatra u peći, a na zidu se razigrale sjene. No, autor nas nije samo uveo u ugodan topli ambijent nego nam je otkrio i svoju žudnju za ženom, dalekom, nedohvatljivom.

U zimskoj noći punoj bijelog inja
dozivam te kroz daljine snene
u peći vatra već polako tinja
i na zidu čini razigrane sjene.

Druga nam strofa otkriva sanjarenje pjesnika o voljenoj ženi. U plamenu i sjenama traži njezin lik, opisuje njezinu krhku figuru, ali ne napušta sliku pejzaža. Taj snježni, sneni, pejzažni okvir proteže se i ovom strofom kao i nagovještaj vlastitog nemira, žudnje  budnog  sanjarenja.

U sjenama tražim obrise ti tijela
tako si bajna i lomna u struku
dok vani sije mjesečina bijela
prepun čežnje k tebi pružam ruku.

Ta žena, iako možda  stvarna, za pjesnika je priviđenje, fantazma, neostvareni san. I u trećoj strofi pjesnik svoju ljubav utkiva u ljepotu pejzaža. Dijeli svoju čežnju s tihim zvijezdama koje snatre kao i on i svoju zaluđenost s ludim mjesecom koji je zaspao kraj okna opijen i sluđen tolikom ljepotom i nabujalim osjećajem.

O gdje si ljubavi nastala iz vatre
ja ti ljubim usne kojih nema
dok zvijezde tiho nebom snatre
i mjesec lud kraj okna drijema.

Iako je pjesma duboko intimna, ona ima i univerzalni značaj jer otkriva osjećaj blizak svim ljudima koji su iskusili čari i boli neostvarene ljubavi.

Pjesma vrlo lako komunicira s čitateljem, obavija ga, teče prema njemu, osvaja ga slikom i melodijom izraza. Unakrsna rima je spontana, prirodna, sve su rimovane riječi dvosložne pa ritam pjesme neometano teče što doprinosi tome da rima potpuno stoji u funkciji teksta. Gotovo sve svoje pjesme napisao je pjesnik u rimovanim katrenima. Njegova rima teče prirodno, glatko, spaja se u jezičnu harmoniju, muziku jezika, savršenu kompoziciju i postaje užitak za uho ćitatelja.

.

Marija Juračić