Ne vidimo suze tuđe

Jer naše boje strah

Gdje je to drevno oruđe

Da se ne desi planetarni krah

 

U jedan dah

Zapjevali su svi smrtnici prošlosti

Prisjetili su se vojnika

Što su stajali na obali zelene rijeke

Branili tvrđavu od zlih duša

Koje su nosili zmajevi na svojim leđima

 

Ne osjećamo tuđu tugu

Naša je ogromna

Zastali smo na tren

Poslušali vjetar što nam govori

 

Nebeske kočije su se spustile na zemlju

Iz njih su izašli Bogovi

Ne vjerujemo očima što nisu naše

Vjerujemo samo onome što vidimo

 

Krugove u polju

Kamene postaje

Tragove na dnu oceana

 

songfordead

 

Iako se u posljednje vrijeme pojavljuje potreba za drugačijom klasifikacijom poezije, ja ću ovu Songovu  pjesmu svrstati u misaone pjesme. Po svojoj tematici i izrazu bliska je zahtjevima  postmodernizma.

Za razliku od nekih njegovih pjesama koje su po strukturi i stilu pjesme- rebusi, ova je pjesma komunikacijski puno prohodnija, misao otvorenija kao da autor čini ustupak čitatelju i otvorenog  ga srca pušta u svoj svijet. Njegova je pjesma odgovor  na bjesomučnu zbrku modernog života, na kaos tobože uređenog, institucionaliziranog  društva, odgovor na navodnu uređenost globaliziranog svijeta.

Autor postavlja temeljno pitanje položaja čovjeka u tom i takvom svijetu u kojem su iluzije ugušene, bogovi mrtvi, a tehnika je izmakla kontroli. Svijet je to osamljenog čovjeka koji novu mogućnost ostanka i opstanka vidi u virtualnom svijetu, koji svjestan svoje nemoći da bilo što promijeni izražava misao da je sve ljudsko postalo upitno. I nije to samo slučaj ovog vremena, vuče se ta čovjekova nemoć kroz vjekove te se povezuje individualna svijest s poviješću ljudskoga roda.

U jedan dah

Zapjevali su svi smrtnici prošlosti

Prisjetili su se vojnika

Što su stajali na obali zelene rijeke,

Branili tvrđavu od zlih duša

Koje su nosili zmajevi na svojim leđima

 

Uvijek se čovjek borio  za svoju egzistenciju, za svoje mjesto u svijetu, uvijek je svoje spoznaje podvrgavao kritici i dokazivanju  i uvijek se pitao- tko sam, kuda idem, postojim li i nakon ovoga života.  Autor ovih stihova  postavlja ista pitanja, ali na njih ne daje odgovore. Radi se o iskoraku svijesti modernog čovjeka koji dokumentira i svoje spoznaje ne temelji na znanstvenom nego na broju svjedoka koji slično misle. Ne daje odgovore jer njegov iracionalizam počiva na dubokom razočaranju u javnu funkciju razuma.

Ne vjerujemo očima što nisu naše

Vjerujemo samo onome što vidimo

I onda kada vidimo, ne vidimo jer ne želimo gledati znakove koji nam se podastiru. Ukalupljeni način razmišljanja je suviše jak, suviše je dresure bilo u razvoju ljudskoga roda pa novi motivi koje nalazimo u pjesmi izazvat će odmahivanje rukom, a u nekim intelektualnim krugovima i zgražanje.

Krugove u polju

Kamene postaje

Tragove na dnu oceana

Nebeske kočije su se spustile na zemlju

Iz njih su izašli Bogovi

Ovakav način pisanja otvara dijalog s čitateljem. Ono ništa ne nameće, ono samo otvara pitanja koja su duboko individualna, oslonjena na vjerojatnost, a ne na činjenicu niti na objektivnu istinu koju smatra iluzijom.

Da autor nije sa svijetom povezan samo misaono nego i duboko emocionalno, pokazuju stihovi u kojima on jednostavnim, jasnim izrazom oslikava odnos čovjeka i čovjeka. Ljudi su se otuđili, povukli u sebe, u svoj svijet, oni vide tugu u očima drugog čovjeka, ali na nju ne reagiraju, zatvorili su srce jer se boje, jer su sami beskrajno tužni. Razloge te tuge autor ne navodi, nije niti potrebno da ih navede jer on je ovom pjesmom s čitateljem stupio u fiktivni dijalog.

Vjerujem da će ova intrigantna pjesma postati svojina mnogih čitatelja.