Pjesma Štefice Vanjek Pletivo života misaona je cjelina koja motivom pletiva priča o životnom stavu pjesnikinje koji je intiman, njen, ali koji poprima univerzalno značenje kojim ona na jednostavan, slikovit način komunicira s čitateljem. Njezina emotivna i poetska poruka otvorena je životu i svemu što život sobom donosi.

Pletivo života

Iz dana u dan
svakodnevicu pletem
kao čarape vunene, tople,
što zimi noge promrzle griju
a ljeti od vrućine skriju.
Jedan dan red očica sreće pravo,
drugi dan očice sjete i tuge krivo.
Ponekad u žurbi osjećanja
poneku očicu ispustim
i tada rupa u svakodnevici nastane,
a monotonija i ravnodušnost nestane.
Tražeći očicu u pletivu života
da rupu osjećaja pokrpam
naočale sretnih trenutaka stavim
i u trenu je nađem u pletivu uspomena,
iglicom ustreptalosti očicu sreće dohvatim,
ispuštenu očicu na mjesto stavim
i pletivo života dalje spretno nastavim
sve dok sve iglice ne budu izvađene
a pletivo života skladno završeno.
Sve dok sve iglice ne budu izvađene
a pletivo života skladno završeno.

Čim pročitamo pjesmu jasno nam je da se autorica ne prepušta bespomoćno rijeci života, nego ga živi aktivno, utječe na zbivanja, ispravlja  njihov tijek.  I u tom ispravku života ona uvijek traži njegovu vedru stranu, njegovu ljepotu, zanesenost. Živeći svoju svakodnevicu ona u nju unosi radost, toplinu,  sreću i nevjerojatnu životnu energiju.

Iz dana u dan
svakodnevicu pletem
kao čarape vunene, tople
što zimi noge promrzle griju
a ljeti od vrućine skriju.

Svjesna je autorica da život nije samo neprekinuta pjesma, da on ima i crnih boja, ali te trenutke ona nastoji što prije prebroditi, ukloniti iz svoje svakodnevice.

Jedan dan red očica sreće pravo
drugi dan očice sjete i tuge krivo.

A kada život samo crnom bojom ispisuje dane, zna Štefica gdje će potražiti utjehu; u sretnim uspomenama koje je skupljala nižući dane i brižno pohranila u sjećanja. Zadivljuje njezin životni optimizam, njezina sposobnost prilagodbe, sposobnost da stvara radost i nalazi je u svim vidovima života.

Tražeći očicu u pletivu života
da rupu osjećaja pokrpam
naočale sretnih trenutaka stavim
i u trenu je nađem u pletivu uspomena

Pjesma je pisana u prvom licu što joj daje ispovjedni ton, a uporaba prezenta ukazuje na svevremenost. Tako je bilo jučer, tako pjesnikinja radi danas, a tako će činiti i sutra jer je takvo postupanje njezin način života, njezin svjetonazor i njezina  rutina.

Pjesma nije strofična. Kao što se pletivo plete u neprekinutom nizu, tako teku i stihovi pjesme asocirajući na neprekinuti niz dana od kojih je satkan cijeli život. Autoricu ne zanima versifikacija. Iako ponegdje naiđemo na rimu ( griju, skriju), ona se čini više slučajna, nasumična, nego namjerna, stih je njezin slobodan, ali ipak određen kao ritmička cjelina.