Svako dobro štivo prije svega je ogoljavanje.
Vrlo često prikriveno, iza maštovitih opisa, događanja, imaginacija, pentimento
koji treba sastrugati da bi se došlo do prave slike.

“Rukopis” Antonije Željke Kahlik eksplicitno je ogoljavanje.
Trebalo je hrabrosti otvoriti blog, krenuti srcem i razotkriti se ovako svakom namjerniku.
Ispisati bez zadrške svoja najintimnija promišljanja o životu, čežnje, očekivanja, strahove.
Stvoriti si ljubavnika po mjeri zrelih godina, ne živjeti, a živjeti imaginaciju.
Trebalo je čarolije za svjetove spojiti, stvarne i nestvarne.
Antonija je svojim prekrasnim lirskim zapisima i po kojom pjesmom upravo to učinila.
Pogladila je Aladinovu lampu iz Priča o 1001 noći. Njezinih priča o njezinim noćima.
I duh se je probudio.
Obasuo je komplimentima i zapalio to srce na vjetrometini.
On doduše uvijek ostaje duh.
Dalek, nestvaran, neopipljiv, slatkorječiv, a opsesivan.
Nedorečen kao život.
Očekivanja nisu uvijek ispunjena, pa ipak, rado im se prepuštamo. I rado ih se sjetimo, poslije. To nas čini bogatijima.
I Antoniju, kojoj se dogodilo ovo moćno putovanje u Zemlju čudesa, a da se ustvari ništa

nije dogodilo.
I nama koji smo joj nosili kofere, čitajući.

Što je dakle “Rukopis” Antonije Željke Kahlik ?
To je zapis o sebi.
Magija koja se nije dogodila.

Život je imao druge planove.

.

Darko Bek

.

Zagreb, studeni 2017.