Još vidim tvoj lik, u rumeno praskozorje,

Još čujem tvoje riječi u dubini duše:

“Ugasit će se i posljednje iskrice plamena, usamljenog skitnice,

Uz polupraznu čašu u drhtavoj ruci, završena je pjesma-balada očajnika!”

Pogled ti se gubi u dimu cigarete.

Hvatam posljednje niti nade u neko smisleno, bolje sutra

Koje dolazi s novim svitanjima, izranja iz tmine, jala svakidašnjeg i

Tereta noći.

Zima je tu… Vjetrovi su donijeli hladnoću, zaledili srce koje traži

Toplinu, čezne za tobom.

Što želim?

Poletjeti s vjetrom ne mogu, a niti zagrliti te u javi.

Duša mi putuje beskrajem, tražeći smisao-sidro postojano u

Brodolomu, tražeći tebe.

Udišem duboko…

Nedostaju mi oni atomi kisika koje smo dijelili između poljubaca, u bijelim noćima.

I ova noć uzdiše samotna, tiha…

Plaču zvijezde u crnini nijemoj…

Smiješi se, Luna, širokim osmijehom, gledajući me odozgo.

Hoćeš li me prizvati s mjesečinom?

Hoćeš li me prepoznati u mraku?

Hoćeš li pružiti ruku djevojčici u ženi koja je ostala sama na raskrižju života?

Znaš da rane krvare, još zarasle nisu…

Još boli zvuk koraka na odlasku i okrenuta leđa.

Bole i sve one pahulje, u sjećanju, zaleđene s vrelim suzama.

Danas se opet prepuštam vjetru, neka mi mrsi kosu, miluje mi obraze.

Danas je vjetar začuđujuće topao, grli me nježno, meko…

Grli me kao nekada tvoje ruke i klizi mi po leđima.

Ludim li?

Čujem te kako s vjetrom pjevaš našu pjesmu, umirujući me, tješeći me tihom melodijom.

Ne znam!

Posvuda odjekuju stihovi nedovršene balade.

Ni pero, se još nije osušilo, umočeno u tintarnicu moje duše, još čeka trenutak da se srce odledi, da versi poteku.

Čežnja cvate, žeđajući za kapima sreće, okrećući se prema novim jutrima.

I opet noć, dan prekriva.

Tugaljiva pjesma, zarobljene duše vješa se o zavjesu noći.

Usamljena ptica, polomljenih krila, poletjeti ne može, ostaje zarobljena u prošlosti, u pjesmi pjesnika skitnice.

Pročitaj cijelu poeziju

U travi leži

odbačena kolajna

mojih stihova.

Pročitaj cijelu poeziju

Nema čuti istinske pjesme

koja lako naježi

kao šum sa stare česme

što nas davno zabilježi

                    .

Nema čuti gromoglasne glazbe

što u srce dira

kao šum s neke gozbe

na kojoj se izokola svira

                 .

Nema čuti pravoga stiha

da ga uhvati nemirni vir

uz kojeg svira glazba tiha

i jako prožima Kristov mir

                             .

Nema čuti pravog smijeha

koji dušu liječi

kao šum starog mijeha

što ga stara ruka gnječi

                    .

Nema čuti pucketanja vatre

sa starog ognjišta

što nam životni put utre

ciljajući u više od ništa

„Nemojte misliti da sam došao

donijeti na zemlju mir! Nisam došao

da donesem mir, nego mač!“

Pročitaj cijelu poeziju

Ostao sam sasvim sam,

Daleko od djetinjstva.

A gdje god da sam putovao,

Obala je svugdje ista.

                .

Ostalo je malo riječi,

Nespretnim se one čine,

Kad ih nemaš kome reći,

Dva koraka od istine.

                .

Tvoje oči, sve što osta,

Da me prate kao sjene.

Idem tamo gdje me ne zna

Niko osim samog mene.

Pročitaj cijelu poeziju

Pun mjesec osvjetlio nebo

Sjenke su sve duže

Srebrene niti uranjaju do dna rijeke

Samoće su prijatelji duše.

Pročitaj cijelu poeziju

Ponekad pomislim da smo cigli

sasvim krivu zadaću dali

ona nije tu da štiti, grije, toplinu širi

razvija, da ruke vrijednima čini!

Ona nije tu da gradi dom, mjesto gdje je čovjek sretan, u svom.

Cigla treba mirotvorac biti, pravo i  pravdu širiti!

Kada tikva neka pomisli da je velika, puna odlika,

samo zato što stoji na debelom vratu njega, čelnika

punom obmana, koji samo brine

kako svojeglavo vladati, svladati, nadvladati

kako posavjetovati, lagati, pametovati

imati apetite, nikad ničeg dosta, željeti tuđe , stvarati oruđe

pričati o miru, trovati, ratovati…

E tada, ta cigla, treba bi doći na svoje

iskoristiti sve svoje tople boje

jer u njoj i gline i pijeska i vode,

taman svega da zamahne, zavitla tijelo pa poleti visoko gore,

alarmira svoje skrivene dalekozore

i padne točno brzine vrtoglave

posred usijane glave

pa bez rasprave, ispravi sve felere

otjera sve blefere!

Svima bi otad dobro bilo!

A i cigla bi time dobila počasno mjesto

ušla u mnoge povijesne knjige, prihvaćena bez intrige

upisana pod pojmom slobode

svijet bi slavio njene pohode.

Zato, poštujte ciglu!

Nikad se ne zna kad će, na glavu….

Pročitaj cijelu poeziju