Milan Drašković “Okovani Orfej”
Pisati samo noću okrenut ka prošlosti,
pri izazovu grada samo danju spavati,
manjak verbalnih tema kod igre realnosti,
istrgnut iz sećanja polarnu noć sanjati.
.
Za drugačiji susret boja raspoloženja,
znaci odobravanja pod utiskom navika,
uz antičku obalu misterij otkrovenja,
u hodnicima psihe kroz stranice dnevnika.
.
Svakodnevna tortura ljudi na ekranima,
kod ljubavnih vodiča delimična iskrenost,
vodopadi besmisla i noćas u snovima,
u spletu emocija k’o podvojena ličnost.
.
Avangardna tvrđava legendarnih vetrova,
pogubljen alhemičar zupcem mitske mašine,
pri bičevanju duše spram blistavih snobova,
dogovoreno vreme za trenutak istine.
.
Znaci nepoverenja menjanjem lokacije,
od nežnosti skrojeni radni kutak prašine,
kaleidoskop snova duž vrata percepcije,
mir među mrtvacima usred blistave tmine.
.
Kroz sunčeva sijanja vazduh od uspomena,
s igrama realnosti dostići odgovornost,
nad citatom lebdeti kod antičkih imena,
nepisana pravila za surovu realnost.
.
Nebo iznad ostrva pri skoku s padobranom,
nikad stvarno nije kraj granici našeg sveta,
sećanja sačuvati barikadom podsvesnom,
spas za kameleona do idućeg susreta.
.
Obične formalnosti prepoznate lekcije,
uprkos nezgodama novo dokazivanje,
dve dekade čekanja uz drevne instrukcije,
živeti pod nadzorom – kasno je za kajanje.
Suzana Marić “Zaplakat ćeš” -gazela
Zbog riječi svojih pelinom poškropljenih, zaplakat ćeš.
U snu, kada ti tjeskoba na srce legne, zaplakat ćeš.
Slika moja će te pratiti,
u mislima ću ti biti, zaplakat ćeš.
Kada ti Nebo da znak
da si ostao sam, zaplakat ćeš.
Nad krivnjom svojom,
nad lažima u koje si odjeven, zaplakat ćeš.
Moja rana će te boljeti tada,
mojim suzama zaplakat ćeš.
Moj otrov će ti grlo izgarati…
Pregažen istinom, zaplakat ćeš.
Suzana Marić
Sonja Kokotović “Neka ti oboji se čudom”
Pusti da srce
oboji se čudom.
.
Udahni mirise
što slave buđenja,
prigrli čudesan dar
slobode
da učiniš što želiš,
u tebi toliko toga
nenačetog
a željenog.
.
Kreni!
.
Neka stope
svjetlost ti prati
dok budeš upijao riječi slika
obojenih krovova svijeta
koje čekaju,
koje raduju,
tvoje začuđene oči djeteta!
.
Ponesi taj ushit života,
neka gori radost
timbar vjere, neka se glasa!
Budi more, vjetar, proljetni dan!
Živi život,
taj čudesni san.
Mile Lisica “Prva kap kiše”
Gledam bakarno lišće
Kako prelepo stari
Kako se kotrlja po zaljubljenoj zemlji
I osećam kako mi se duša puni bojom
Kako mi krv u venama šušti
Šušti čarolijom
Lepo i tužno
.
Šuma ćuti
Još je udata za plavo nebo
Još čeka oktobar da je pozove na poslednji ples
.
Gledam bakarno lišće
I pitam se
Treba li uplašiti jesen
Pre nego se zgužvaju oblaci
I ta prva kap kiše
Svima te ispriča
Svima
Rijad Arifović “Samo ti znaš”
Na staklu moga prozora
gasnuo je dan
sakupio sam hrabrost i krenuo
tragom starih pjesama
u jednu ulicu kraj rijeke
da čujem tvoje korake
Jer samo ti znaš za moje loše dane
samo si ti vidjela tamnu stranu mjeseca
samo ti znaš kako more tuge
u jednu suzu stane
samo ti znaš tajni prolaz ispod duge
do mjesta gdje zemlja nebo presjeca
Kao slučajno ušao sam u tvoj san
bježeći od olovnih misli
otrovnih riječi i ružna vremena
tražio sam daleko djetinjstvo
i malo ljubavi u pjesmama
Kao slučajno ti si bila sama
nesposobana da prepoznaš čežnju
skoro imuna na bol
bilo je toga i previše
valjda se srce naviklo
Kao slučajno srele su nam se misli
dozivajući ptice
lomeći razloge za samoću
Kao slučajno ukrao sam svjetlost
sa nepoznate zvijezde
i spustio je na tvoj dlan
Jer samo ti znaš za moje loše dane
samo si ti vidjela tamnu stranu mjeseca
samo ti znaš kako more tuge
u jednu suzu stane
samo ti znaš tajni prolaz ispod duge
do mjesta gdje zemlja nebo presjeca
