Sa sobom ne nosim ništa, sem svoje

duše gorde. I neke uspomene modre.

Kada jednom odem, zasjaće Sunce,

procvetaće ruže, ptice će gnezdo

svoje sviti, ostaće lepota života

dok će se moj pretvoriti u spokoj.

.

Kada jednom odem, biće to u tmini

krajičku oka moga, u dubini tužne

duše, na obali nebeskoga svoda.

Volela bih da dobijem krila na

vetru, da odem, da obrišem sva

sećanja i snove, da pravim neke

uspomene nove. Sve bih drugačije.

Svaku bih reč drugačije rekla, svako

slovo drugačije pisila i svaki dan

punim plućima disala i udisala.

.

Sa sobom ne nosim ništa, sem svoje

duše gorde. I neke uspomene modre.

Pročitaj cijelu poeziju

Svaki korak prema groblju, bolio ga je. Osjećao se kao da bosonog
hoda po zdrobljenom staklu, što bliže, to je bol bila žešća, ožiljci sve dublji.
Zbog tih ožiljaka samuje.
Strah od ponovne boli zarobila ga je.

Svoje srce je okovao ledom
i neće dozvoliti da se otopi.
Mislio je … Mislio je da je ljubav vječna, da traje… Da postoji za njih i zbog njih. Mislio je da je sva sreća slivena u njihov pehar iz kojeg su zajedno pili. Ali život je igrao podmuklu igru.
Jedan trenutak i nestalo je sve. Jedna čaša previše, ukrala mu je sreću, odlomila dio života od njega, taj dio koji ga je ispunjavao, taj dio koji mu toliko nedostaje, koji ga toliko boli!
Martinje mu je nekada pričinjalo: veselje, društvo, smijeh, ali sada su tu samo bolne suze.
Koga da krivi? Pijanog vozača? Sebe, što je krenuo pola sata ranije?
Više ne zna. Počeo je kriviti sudbinu, život, vrijeme…
Mislio je da je ljubav umrla s njime u toj noći, u tim bolnim tragovima.
Osjećao se kao da je dio njega umro taj dan. Mora li toliko boljeti, razdirati dušu?
Mora li srce bespomoćno krvariti i neutješno samovati? Boljela ga je i pomisao na nju.
Martinje je danas zamirisalo po mladom vinu, bijelim kalama na hladnom mramoru i treperavoj svijeći zapaljenoj drhtavom rukom.
Poželio je osjetiti i njen miris, ali vjetar ga je odnio za Martinje, kada se slavi mlado vino … Kada je izgubljena jedna mladost i uništeni svi snovi.

SUZANA MARIĆ

Pročitaj cijelu poeziju

Ozeblo je srce
one zime
i duša je ozebla s njime
kada su snjegovi
plesali
a vjetrovi pjevali.
.

Ozeblo je srce
na vjetrometini-
izgubljenoj istini
u nanosima snijega
misleći na njega.
.

Ozeblo je srce
iznova
usred ledenih okova
.

sige su ga ranile
mečave voljeti branile.
.

Ozeblo je srce
one zime
i posljednji put mu spomenulo ime,
kada su snjegovi plesali,
a mi ga ugrijati nismo znali.
.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

Povijest je lako mogla u prvim decenijima 20. stoljeća okrenuti svoje lice i Rijeku učiniti talijanskim gradom. Svojatali su je i Mađari i Talijani, ali su Talijani bili uporniji. Odnarođivanje Hrvata provodilo se u školskom sustavu, u kulturi, a na kraju i silom. Mnogi su Hrvati bili prisiljeni napustiti svoja ognjišta i prebjeći na Sušak, na drugu stranu mosta preko Rječine, u dio Rijeke koji je i zvanično pripadao Hrvatskoj. Tako je i Viktor Car  sa suprugom Emom morao napustiti svoju vilu Dalibor u centru Opatije. Utjecaj talijanskog pjesnika DAnnunzija na talijanski i potalijančeni živalj u Rijeci i okolici bio je strahovit. 1907. došao je u Rijeku da kazališnoj družini Feruccia Garavaglie pročita svoju tragediju „La Nave“ (Lađa). Taknuo je srca mnogih šovinista koji su željeli očistiti grad od svega što nije talijansko ili talijanizirano. Viktor Car piše: „Mi smo na straži. Osluškujemo budni, pažljivi. Ja – s perom u ruci.“ Zatim nastavlja:

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju