Suzana Marić “Protivnica”
Na drugoj strani moj pogled prati tvoje pokrete…
Razdvojeni smo riječima…
Udaljeni smo… Između plamene stihije, žar je vruč za osjetljivu opnu srca
iskidanog u gnjevu.
Bilo ti je poklonjeno,
predano kao bezuvjetni dar.
Ti mario nisi, bacio si ga u kut bezosječajnosti, tjeskobnih noći!
Gledam te…
Dosta je bilo ruku zgrčenih, željnih zagrljaja!
Dosta je bilo one prigušene želje u vapaju za tom ljubavlju o kojoj pišu pjesnici, veličajući je i ukrašavajući modrim biserima, dijamantnim zvijezdama!
Skrila se je ljepota uzvišenosti riječi pjesnika, u stihovima tuge.
Protivnica sam ti…
Borim se protiv tebe u sebi!
Drhtavim prstima kidam iluziju jedne mladosti.
Koračam prema tebi,
gledajući te u oči ne dozvolim srcu da se raspadne ponovno. Protivim se uzdahu i suzi.
Protivim se vjetru jesenjem koji na kišu miriše.
Zaodjevam se maglenim plaštem zaborava, da te ne vidim, ne osjetim…
Koliko je koraka dug život?
Koliko je noći teška samoća?
Koliko je moćna želja zaborava?
Suzana Marić
Emina Đelilović – Kevrić” Nedjeljni ručak”
Kada kiša pada
Na nedjeljnom ručku moja majka
Gleda naše uspomene iz škole
Fotografije uramljene iznad trpezarijskog stola
Pa se prisjeća vremena kada nas je pokrivala istim jorganom
Potom sipa toplo predjelo
Sretno udatoj, oženjenoj djeci
Svi ste moji, svi jedete sretno
Naša djeca dijele naše sretne crte lica
Posmatram je
Niko od nas ne liči na našu sretnu majku
Milan Janković “Ugursuz”
Gledaš me očima poput oniksa.
Nijedna moja stvarnost ne prodire
u tvoj svijet ljubomore i bijesa.
Sebično i pogrešno, nadasve uzaludno,
kriviš mene, za sve što ti je bolno.
.
Ta praznina, unutar ti ljuske,
strašna praznina, bolnija je od ruke ljudske,
ili ništavila svih sranja iz pakla,
kojima ništa više, od osušenih
zimskih sumraka, hladnih..
u životu mi nema.
.
Ne postoji više srce u mojim prsima.
Nema ljubavi, nema iskre..
čak niti smetnji nekih mi želja.
Vatra je u njemu davno utihnula,
pobjegla je.. i zaboravljena.
Sve što ostalo je..
samo gangrenozno truplo,
hladno i trulo.
.
Pokušavam proliti bar jednu suzu,
za gubitak tebe, za gubitak sebe,
(Pa nek’ ti prijatelj ovo prevede!)
Ne vrijedi to ništa jednom, „Ugursuzu“.
Spalila si mostove
u prošlom praznom dobu,
i sada sam
u tvom tužnom, malom kavezu
zarobljen.. pretučen..
usamljenosti prepušten.
.
Sklon sam osjećaju, gledajući
tvoj vlak na svojoj stazi…
Dali da klečeći se okrenem?
I noževe s leđa vadeći,
oprostim od svih bez žalosti,
bez srčanosti..
nek’ me tvoj vlak zgazi,
nek’ ne hodam prema sutra,
nek’ mi nema jutra
u nijednoj ti budućnosti.
.
Podučilo me tvoje postojanje,
dok stvarala si mi ožiljke nove..
u svemu što prisutnosti su donijele.
I sad izravnavam svoju
dušu slomljenu,
zbrajam i oduzimam…
Za daljinu dal’ snove da ubijam?
Za neko svoje jutro u danu…
.
I ako budem ubojica svojih snova,
Il’ zlostavljač duše svoje.
Ako i najnižem u krugovima pakla,
ju prodam za tvoje spasenje.
Ostati će istina, kojom si od nas odustala,
i moju borbu za ljubav izgubila…
Pa pleši sama, u svom svjetlu,
u svom svemiru i svijetu…
Ja vjeran ostat’ ću,
svom dahu u sumraku.
Suzana Marić “Umorna sam, tugo”
Nebo je preteško pred očima mojim
Stišću me dani poput stege olovne
Umorna sam, tugo, a stati se bojim
I misli mi teku poput rijeke plovne.
.
Umorna sam, tugo, vrijeme me tlači
Kopnim, nestajem, dok prolaznost me drobi
Pokušavam svoj kutak sreće naći
Prije nego li me ONA u zagrljaj zarobi.
.
Umorna sam, tugo, sve teži su koraci
Jesen je u meni, ogoljele su grane
Obraz hladan pružam ka sunčevoj zraci
Čim u ranu zoru kraj prozora zastane.
.
Umorna sam, tugo, a ti si uz mene
Idi svojim putem, ne želim te više
Pratiš me kroz život poput crne sjene
Daj mi duši sunca umjesto hladne kiše!
.
Suzana Marić
