Na ramenu mi sjedi ljeto kao šareni papagaj. Bijela haljina s leđnim dekolteom raskriva mi zagorjelu kožu zavodeći sve što ostaje iza mene. Gode ti prehodani koraci koji usmjeravaju sljedeće ka istoj poziciji sigurnosti i skoro voljenosti. Sviđa mi se ta prozaičnost koja postoji u očima. Ne dopušta konkretan zaplet koji ište rasplet. Sve traje i dobro je. U očima i inače.
Nenadano me zbuni zakašnjeli uzdah. Nisam sasvim sigurna da li se je u meni odronio komadić sna, ili mi se to samo učinilo, ili možda … nije sve u izravnanom hrbatu, uvučenom stomaku i štiklama …
Možda bih ipak skrenula u kakvu beznačajnu uličicu, pa bosonoga popila kapučino. Tamo mogu na vrućim mjehurićima upjenjenog mlijeka malom žličicom ispisati svoje inicijale. Kao da se žmureći potpisujem na oblake koji su bajkoviti inače ne bi stali u šalicu. Tako nešto. Lagano i lepršavo.
Zavirujem u uličice, ali svaka je čudna. Svaka stiješnjena, a opet svaka puna glasova koji se njišu poput svježeg rublja koje ležerno visi na konopcima rastegnutim od prozora do prozora. Te male bliskosti kao da su stvarne. One koje raskrivaju i vežu. Čovjeka s čovjekom.
Ali ipak, štipalice mi se ne čine dovoljno poetične za sadržaj koji bi nešto značio. U svojoj običnosti zapravo me zbunjuju više negoli tek slućen odron sna zbog kojeg sam pomislila na uličice i bose noge.
Zato kapučino popijem, kao obično, u gradskoj kavani s hladnim mlijekom pazeći na pozu i mirnost stopala. Šarena ptičurina zadovoljno škilji u širinu brisanog prostora, pa okrećem glavu, tek toliko da tvrdih usnica dotaknem njene kandže zarivene nevidno, a duboko u moje rame, te u blagodati žege živim svoje papagajevo ljeto.

Popodnevni mir
bubamara na drači
bulji u prazno