Mi na selu imamo puno tog hladnog oružja, zapravo oruđa; motike, vile, sjekire raznih veličina, maljeve i manje čekiće, lopate raznih veličina i grablje metalne i drvene pa širajzle one velika za vanjske kotlove kada je kolinje i one male za peći u kuhinji. O noževima radije ne bih jer ih i ja u svojoj kuhinji imam dovoljan broj, ali kada bi moj tata naoštrio nož ma što da kažem nitko ga nije htio koristiti jer je bio opasnost za prste. Možda sam to da nož mora biti oštar od tate pokupila pa te noževe samo ja koristim, a one manje oštre ostali. No da se vratim u vrijeme života u mom malom lijepom selu Slavonskom. Još kao mala bila sam sigurna da je najopasnije oružje od sveg nabrojanog, papuča. E zašto papuča? Dakle moja omama, a i mama i tete moje su papuču koristile za razne potrebe osim da ne hodaju bose. Nisu to bile ove šlape koje mi danas nosimo po doma, a ne, te su papuče imale vrlo čvrste potplate i uglavnom su se nosile u toplo vrijeme i po kuhinji i po dvorištu, a u sobe se ulazilo bosih nogu jer su podovi bili pokriveni tepisima, tkanicama. Dakle papuče su bile najprikladnije sredstvo za mlatnuti kakvog pauka koji se nije dao istjerati metlom. Svaka je kuća na selu imala po nekoliko mačaka koje bi često bile do bola dosadne sa svojim mijaukanjem pogotovo kada se jelo pa bi, najčešće teta Ana koja nije voljela mačke skinula šlapu i tak je zavitlala na mačke da bi se u čas razbježale. Sjećam se kada je ista ta teta papučom natjeravala Rumenku u štalu, a njoj se nikako nije išlo pa je samo svaki put zavitlala  repom kao odgovor. I recimo kada sam zaboravila zatvoriti mala vrata koja su dijelila prednje i stražnje dvorište pa bi perad, guske, patke, kokoši dojurile u zabranjeni prostor i stale odmah tamaniti cvijeće koje je teta Rezika s velikim žarom i ljubavlju njegovala, e tada bi letjele obje papuče. Ponekad bi pogodile neku od živadi, a kako su se razbježali na sve strane teta bi podigla papuče i ponovo ih hitala sve dok sva perad nije vraćena nazad u stražnje dvorište. Imale su papuče i čudnog posla kada bi se cura i dečko trebali naći, a da nitko od ukućana to ne sazna. Pričala mi teta Rezika kako je to bilo. Cura bi izula papuče u ruke pa se na vrhovima prstiju polako išuljala na ulicu, a tamo u fajglu bi je čekao njen dragi. Na brzinu bi se izljubili pa se brzo vratila i odmah kod vrata obula papuče i čvrsto gazila kako bi oni u kući mislili da je cijelo vrijeme u dvorištu. To su bile zavjereničke papuče. No kada bi došla zima te se papuče nisu mogle koristiti, ali za po kući, osim za u sobe plele su se papuče od komušine koje bi se uglavnom dosta brzo istrošile pa se zimi plelo i nekoliko puta. Te papuče nisu bile opasne ni za pauke ni za mačke. Možda još i danas netko koristi papuču ili kako je ovdje u gradu zovemo šlapa kao ubojito sredstvo.