U meni je puklo jačinom groma

pod kišnim nebom, u toplini doma.

 

Okružen  prstenom žene

dječjim smijehom i mudrošću knjiga

postao si sjena sjene

toneš s mijehom napuhanih briga.

 

Do jučer smo pleli životne priče

previše sliče, pa te se tiče.

 

Da, bio si jedan od nas

samo na trenutke pomalo čudan

živ si, ali ne puštaš glas

usnuo si šutke, no negdje si budan.

 

Ljudi sada tumače lepršavo

moj ozbiljni lik, tijelo mršavo.

 

Ti si jutros odjenuo

crno za vjenčanja, ali i sprovode

ne znam da li si skrenuo

na  putovanja koja razum odvode.

 

Ne želim više trošiti riječi

tišina tek moje srce liječi.

 

Samo pali su zastori

ratničke zastave u crne ponore

nek’ barabe i majstori

dalje nastave – tvoje oči govore .

 

Zar dužan sam oproštajno pismo?

Nikad o susretu pisali nismo.

 

Spavaj u svom toplom ljetu

kućnog brloga ( kao usred raja)

u paralelnom svijetu

čeka te uloga – igraj do kraja.