Raširim ruke i sa svih strana otpor na prstima osjetim.
Stjenke koje misli moje stvaraju odjednom postaju opako prijeteće,
A snježna bjelina u mozgu zaigra svoj ples kao pahulje pred Petrovo.
Nigdje nikoga u toj tišini što skitnicu vjetra iščekivaše sa sjevera.
Ispod pogleda bezdan zjapi i još samo začudno lebdenje održava tanku nit
između partije karata na koju me Bog poziva.
Pitanja će postavljati o onima kojih nema, a ja nijema što ću tada reći?
Nestali su zajedno sa pjesmama tog boema. Još samo gitara na nekom
tavanu u prašini stoji nijema.
U bjelini križa sakrila se velika rijeka.
Zidovi; zidovi su preblizu, mislim, osjećam.
Ovo nije Titanik, zašto orkestar još uvijek svira?
Od huka tog šarlatana poželjeh gluha biti. Čudna li je spodoba, taj vjetar
što prepliće, slaže i raznosi život bez pitanja.
U trenutku On špil presječe, a onda
Zvijezde zaplešu kao balerine Labuđeg jezera.
Pjesma mornara niz šank se prolila,
ja ne uspjeh dobiti ni jedan poen da prikrijem bol.
Bog je imao bolje karte.