Patkica Pljaskica bila je malo, gegavo stvorenje koje je s veseljem promatralo svijet. Živjela je s mamom patkom i s desetak braće i sestara s kojima se po cijeli dan igrala, tražila  slasne puževe u gustišu malog, riječnog rukavca, pokušavala roniti za ribom i gostila se nekakvim zelenim biljem koje je raslo uz rijeku. Poseban bi joj užitak bio loviti komarce, a razni nametnici na biljkama bili su joj prava poslastica.

Zvali su je Pljaskica jer u vodu nije ulazila kao ostale patke, kako to red nalaže, nego bi se zaletjela i skakala u vodu ispruženih kratkih nogu i raširenih prstiju s plivaćim kožicama pa se njeno „pljas“ čulo tako daleko da su druge uvažene patke prijekorno mahale svojim kratkim vratovima i kvakale kako Pljaskicina mama ne zna odgajati svoje dijete.

A Pljaskica je zaista svuda zabadala svoj kljun. Jednom se tako nabola na ježa, jednom ju je ganjao roj bijesnih pčela, pa se jedva spasila pljasnuvši u vodu, što su druge patke opet prokomentirale uzvišenim kvakanjem.

Dan u kojem je Pljaskica naučila da život nije samo beskrajan praznik i da u njemu vrebaju mnoge opasnosti, bio je tih i sunčan. Ne znamo koji je to dan u tjednu bio, jer patke nemaju kalendar, one samo žive u vremenu i godišnjem dobu. Jutro se tek rađalo i Pljaskica se udobno izvrnula na leđa okružena toplim tijelima svoje obitelji želeći još malo odrijemati, kada je odjednom začula uznemireno kvakanje susjeda pataka i uzrujan majčin glas:“ Brzo u vodu! Brzo!“ Svi su pačići poskakali i pojurili za majkom, a Pljaskica se okrenula na bok, pomislivši:“ Neće ni primijetiti da me nema. Mogu se lijepo ispružiti, a da mi nitko ne puše u nos.“ Slušala je kvakanje patkica s rijeke i pomislila da su se neke obitelji porječkale zbog ribe, ali se posve razbudila kada je u tom sveopćem metežu prepoznala majčin tužan i uzbuđen „kvak“.

Otvorila je oči i skamenila se. Kroz šaš i travu polako se približavala neka ogromna sjena. Pljaskica nikada nije vidjela vuka, nije išla u školu pa nije učila o njemu, ali je osjetila da joj on ne želi dobro. Polako se uspravila na klimave noge. U tom trenutku vuk ju je ugledao. Njen uplašeni „kvak“ na trenutak ga je zaustavio, a onda je skočio. Možda je to bio star, istrošen vuk, a možda je strah Pljaskici dao brzinu, tek, ona je prhnula u zrak i potrčala, poletjela, pa opet trčala tražeći trnovito grmlje u koje se vuk neće zavlačiti, pa dojurila do obale. Pomagalo joj je i oštro kamenje uz rijeku koje je usporavalo kretanje vuka. Kvakanje pataka postalo je glasnije, a između svih tonova najviše je čula majčin glas koji ju je bodrio i dao joj snage. „Pljas“, začulo se kada je Plajskica skočila u rijeku.

Vuk je neko vrijeme stajao na obali, onda zatulio strašnim glasom i otišao. Pljaskičina mama je gnijezdo preselila u gušće žbunje. „Mama, hoće li se to zločesto vratiti?“ pitala je Pljaskica mamu.

„Može se vratiti. Zato moraš uvijek biti na oprezu i osluškivati svoju okolinu. I… moraš uvijek slušati svoju mamu, pogotovo ako ti daje kakvu naredbu. A vuk, dušo moja, nije ni dobar ni zao. On je takav kakav je stvoren. I on negdje ima malu djecu koju treba nahraniti. Naše meso je slatko i mnoge ga zvijeri žele. Ti se samo moraš pobrinuti za to da ne dospiješ u njihove čeljusti. Priroda je tako htjela da snažni i mudri prežive.“

Slatkica je dugo razmišljala o majčinim riječima, a onda potrčala. „Pljas“, začulo se nedugo zatim. Pljaskica je skočila u vodu, zaronila za ribom i pomislila:“Sada sam ja za tu ribu vuk. Priroda je tako uredila.“

Marija Juračić

Basna je objavljena 2018. u zborniku “Klik- klak” UNP

Fotografija: Obiteljski album