Zašto ti pišem pismo kada bih sve što želim mogla reći gledajući te prekrasne oči boje badema? Vrijeme. To nesmiljeno vrijeme koje krademo trenutak po trenutak u vječnoj želji za više, za duže, za još bar malo.

Ima li smisla da ti tada, dok sa usana nježno poljupce skidam, govorim o svim osjećajima koji su kao lopovi polako bez navale ulazili u moj život tvojim dolaskom. Nisam se mirila samoćom koja je nenajavljeno postala vladarica mojih dana, ali i nisam znala kako joj zabraniti vladavinu sve dok ti nisi pokucao nježno na vrata mojih osjećaja. Ljepota kojom si došetao, blag i nježan kao da je govorila sve jezike ovoga svijeta. Sada znam da si bio jednako potreban istih nježnosti kao i ja. Nismo tada znali ili nismo željeli misliti na sve što će, dani, godine, koje su stajale ispred nas donijeti. Nisam se usudila vjerovati da još ljubavi za mene ima. Mnogi govore; godine nisu važne, ali jesu, jesu, svi to znamo. Sa godinama se povlačimo u osamljenost misleći da nam nije dozvoljeno više voljeti. Da je sva ljubav predodređena samo za mladost. Nisam bila iznimka, ali sve si promijenio, svemu si dao sjajan veo i prekrio moju samoću srećom. Eto pišem ti zato što želim da znaš kako ni riječi nisu dovoljne, ni pogledi da opišu onaj nutarnji ritam ljubavi kojeg se ne treba nikada odreći, a ti si mi ga otkrio svojim dolaskom u moj život. Koliko je još tog zemaljskog putovanja ostalo ispred mene, sada postaje nevažno jer svaka sekunda obilježena je mislima na tebe, na nas, sretne u svakom zajedničkom trenutku. A kada nisi u mojoj blizini, znam da mi nebeskim putovima šalješ toplinu da me ogrije dok ruke tvoje čekam. Kada kažem: „Volim te“ ne moram ništa više dodati jer te dvije riječi su, svi osjećaji koje si vratio mom životu. One su za tebe, za sve ljude koji u moj život ulaze i više mi nije važno koliko će moj život trajati. Još ti želim reći:“Hvala“ za svu ljepotu, za svu ljubav, za svaki osmjeh, zagrljaj, pogled pun topline, želim ti reći hvala za sreću kojom me daruješ.