Pitaš li se ikada zašto sam
Život shvatila kao putovanje,
Kao album, u koji dodajem dane
Poput fotografija?
Pitaš li se zašto sam se zatvorila u sebe?
Možda me je taj svijet
Koji ti toliko voliš povrijedio,
Možda me je ranio !
Možda se bojim, doista bojim
Da me opet ne povrijede,
Udare posred duše
Jer ranjena sam previše!
Da. Ponekada se ljutim na Sunce
Jer svoju toplinu pruža i ovom oholom svijetu
Koji ju nije zaslužio.
Među zvijezdama tražim oči onih
Koji su me voljeli, štitili.
Razočaram se kada se oblaci crni nebom razvuku
I skriju mi Mjesec
Kada me tama obavije svojim rukama
I nastani se u meni!
Sa nebom sam danima plakala
Kišama bol ispirala.
Rosne su oči moje od boli, tuge…
Noge, ranjene od teškog puta
Melem traže.
Sve ruže crvene, posušile su se od suza slanih.
Trnjem su mi dlanovi raskrvareni.
Nestalo je duge u očima mojim
Odavno su boje posivjele
Jer Sudbina mi je paletu izmijenila.
Ne, nisam se zavukla u svoju kutiju
Ja ne čujem pjev ptica
Ja ne čujem pjesmu vjetra
Žubor potoka!
Sada te molim…
Shvati me …
Ja sam budna…
Ja volim…
Ja se samo krijem jer ne čujem!
SUZANA MARIĆ
6 komentara za "Pitaš li se"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.