PJEŠČANI KRUGOVI

Spuštala sam se niz padinu brijega. Dolje je stajao automobil. – Djeca su opet na nečemu – pomislila sam. Ovoga puta nisam bila u pravu. Auto je bio prazan i nije pripadao njima. Njihov je bio stari golf, a ovaj je bio novija petica i bliještao je na suncu. Djeca su bili klinci od 16 i 17 godina. Pušili su travu i pili alkohol. Dobro sam ih poznavala te mi je bio neugodan svaki takav susret s njima, pogotovo kada  bi bili toliko napušeni da su se svlačili skoro do gola i bacali u rijeku. Ipak, nisam htjela trčati nigdje drugdje. Uostalom, već osam godina imam tu ustaljenu naviku i  ne želim je promijeniti samo zato što su klinci pronašli to mjesto. Ali ne dolaze često. Ja sam ta koja trči svakodnevno, osim kad pada kiša, i to sve brže. Prošle godine sam oborila rekord na sto metara i osvojila zlato. Pogledala sam na sekundaru koju sam zaustavila točno kada sam se spustila do kamena koji predstavlja  cilj. Spustila sam se za samo 43 sekunde i bila brža nego jučer. Udahnuh punim plućima zrak, te napravih nekoliko čučnjeva. Zatim sam se prošetala opuštajući tijelo i uživajući u čistom zraku i tišini koja me obavijala. Povjetarac mi je milovao lice i mrsio kosu, a trava se povijala pod njegovim iznenadnim naletima. Uhvatila me luda želja da se povaljam po livadi kao kada sam bila dijete. Bila bih to i učinila da se nisam sjetila auta čiji je vlasnik vjerojatno tu u blizini, možda isto tako obara neke svoje rekorde. Znatiželjna, htjedoh što prije saznati o komu se radi. Čak sam, uzevši tratinčicu i otkidajući jednu po jednu laticu, pokušala pogoditi kojega je spola tajanstvena osoba; zatim, okidajući latice s drugoga cvijeta, je li mlađa ili starija, te bih možda tako unedogled nastavila da se nisam najednom našla do samog riječnog nasipa gdje ugledah čudan prizor od kojeg ustuknuh. Nedaleko od mene, iza topole koja me zaklanjala, bar sam u to htjela vjerovati, ugledala sam ženu kako oko sebe u transu prosipa zrnca pijeska. Nakon svakog okretaja izašla bi iz pješčanog kruga i radila novi. Stadoh iza topole, radoznalo je promatrajući. Ne znam jesam li je prepoznala zbog ciničnog podsmijeha koji je obavijao njene usne ili zbog staklastih očiju kojima kao da i je i nije gledala u pijesak, i tako se još više zainteresirala za nju, te mi nije padalo na pamet da se krišom udaljim. Sjetila sam se da su čak i novine pisale o njoj, uvijek praćena nekim skandalom u koji bi bila uvučena. Zauzimala se za prava žena, a otimala im muževe. I sve nekako tako. Kada bi pričala, nitko je ne bi mogao pobiti i bila je uvijek u pravu. Uvijek je bilo onih koji su je žestoko podržavali i smatrali je pravednicom. Ako je to ona – pomislila sam još uvijek ne vjerujući – što tu radi. Nikada mi ništa nije izgledalo čudnije. I nikad mi nije bilo neugodnije. Čak ni onda kada bih ugledala napušene klince kako se iživljavaju i ponižavaju bljujući oko sebe i ližući vlastite sline. Gledala sam je osjećajući kako neugoda u meni raste i obuzima mi cijelo tijelo, gotovo sam osjećala kako me preplavljuje, tako da mi je postao težak čak i pomak malog prsta. Naprosto sam ostala hipnotizirana pred prizorom koji se preda mnom odvijao. Žena je zapadala u sve veći trans i radila krugove sve brže i brže. Kada joj je nestalo pijeska u vrećici iz koje je posipala uzimala bi novu pripremljenu, s hrpe vrećica odloženih nedaleko od nje. Najprije bi kleknula, otvorila vrećicu i malo pijeska prosula sebi po kosi, zatim i po cijelom tijelu, a onda se dizala, promrmljavši sebi u bradu nešto kao molitvu i nastavljala raditi krugove. Dok se okretala cijelo je tijelo izvijala kao zmija. Kakva li je to magija – mislila sam, sada već i preplašena. Neugoda je polako prešla u strah, a ja se skoro stopila s topolom osjećajući vlažan miris kore i smole na koju sam naslonila glavu. Nikako se nisam mogla odlučiti hoću li nečim ukazati na svoje prisustvo ili ću se povući. Čas bi prevagnulo jedno, a čas drugo mišljenje, a ja i dalje ostajala na mjestu. Žena se već i kupala u kapima vlastitog znoja, zažarenih obraza i kose što joj je u pramenovima, nalik malim zmijicama, obavijala vrat. Sada zaista nije bilo vrijeme da joj se pokažem. Zakoraknula sam ne bih li se udaljila, i na svoje veliko iznenađenje udarila u nešto nevidljivo, po opipu slično tijelu zmije, što se obavijalo oko mojih nogu. I rukama i nogama htjela sam se probiti, ali mi nije uspijevalo. Što mi se to događa, mislila sam, u isto vrijeme pipajući oko sebe i dalje ne vjerujući. Ako se izvučem, nikad više neću dolaziti ovdje – rekoh gotovo glasno. Na taj moj zaziv žena se okrenu i pogleda me nevjerojatno moćnim pogledom. – Nećeš uspjeti! – reče iznenadivši me.

Iz načina na koji me pogledala shvatila sam da je cijelo to vrijeme bila svjesna moje prisutnosti, pogleda puna prijezira kojim me je cijelo vrijeme hipnotizirala. Potpuno sam bila uvjerena u to. Razmišljajući, odjednom mi nešto padne na pamet. Spustih pogled i ugledah pješčani krug oko sebe. – Znači, u njemu sam zatvorena – rekoh. – Nećeš izaći! – još jednom me pokušala uvjeriti. Hoću – rekoh odlučno. Teškom mukom sam na jednom mjestu uklanjala pijesak ne bih li otvorila krug i napokon, kada mi je to uspjelo, jedan dio otvorenog kruga se pretvori u glavu, a drugi u zmijin rep, te ona otpuza svojoj gospodarici. Otišla sam ne osvrćući se.