Jutrima olovnim od oblaka
u krošnjama uspavanih bagrema
jesenja kiša ispisuje note
jedne sonate suncu i ptici
i ljubavnicima na staroj klupi

skutrenim pod jednim kišobranom,
što zagrljajima tjeraju hladnoću.
Slušam kišu kako rominja neumorna
sonatom srce sjetom puni
i doziva one sretne jeseni
što suncem i mirisom mame
i rasprostiru slike potrošene prošlosti,
tihim romorom skrivene rijeke čežnje
nježnost prosipaju obalama uma.
Kap po kap klizi oknom
njihova  tišina odzvanja kao romansa
vezući sjećanjem čipku davnog plašta
romantičnih noći i sretnih sanja
na livadi pod svjetlom zvijezda
iz sazviježđa velikog medvjeda
u zagrljajima toplih ruku mladosti.
Jesen se neprimjetno dušuljala
tko će znati sa kojeg kraja svijeta
kiša jedina zna što sonate daruje
i prosipa nostalgiju i sjetu meni i svijetu.