Srce je fini instrument; zadrhti kada prepozna istančan osjećaj u zavodljivom stihu.

Prah

Kad prođe život kao san što blijedi
k’o uvela mirta što ju grli noć
lahor će šapnut kroz kosu što sijedi
da u novu mijenu sada valja poć’.
.

 Jesmo li ljubili prave usne
ili smo voljeli obmane dah
kad srce jednom zauvijek usne
istinu našu će ponijeti prah.
.

 Nad tihim domom će kopniti snjegovi
jata će zvijezda sjati u noć
zajedno s nama snivat će brjegovi
i dugo kraj huma nitko neće proć’.
.

 Tko smo bili, gdje su nam snovi
jesu li dovoljno cijenili nas
odgovor je u Luni što visoko plovi
i vjetru što njiše nad humom klas.
.

 Kada mi pročitana lirska pjesma pošalje snažan poetski impuls, reagiram fizički; obuzme me toplina, koža se naježi, oko zamagli. Kao da se pokrene neki nevidljivi, osjetljivi mehanizam koji sugerira da tu pjesmu vrijedi čitati i čitati. Često mi se to dešava dok čitam poeziju Ivice Grgića, valpovačkog pjesnika koji je do danas izdao tri zbirke pjesama; Lađe od papira, Pod uličnom lampom i Dosanjana lira.

Pjesma Prah njegova je nova pjesma koja čeka neku  novu zbirku.
Tema pjesme nije originalna. Mnogi su pjesnici opjevali prolaznost, nezaustavljivost vremena, mnogi su filozofi raspravljali o stalnoj mijeni svega postojećeg, a teško da postoji čovjek koji o toj temi nije nikada razmišljao. Originalan je način kojim  pjesnik prikazuje te stalne preobrazbe, te neprekidne odlaske, te mijene koje su jedine postojane i nedvojbene. Pjesnik se ne zamara pitanjem ograničenosti ljudske spoznaje. On je prihvatio misao da sve teče, da čovjek iz života prelazi u novi oblik postojanja, da je smrt samo mijena, samo putovanje.

Pjesma se čita na dvije značenjske razine. Prva razina konstatira da život neminovno prolazi, a druga razina postavlja pitanje kvalitete života. Jesmo li iskoristili dar koji nam je dan, ili smo ga potratili uludo?

Postavlja pitanje rasipanja života, površnog odnosa prema vlastitom bitku. I kada sve prođe, kada „srce jednom zauvijek usne“, bit će svejedno jesmo li živjeli punim životom, ili smo samo sanjali, jer „istinu našu će ponijeti prah“.

Taj prah, ta zvjezdana prašina konotira s latinskom izrekom: spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti. “ Nastao u jednoj ishodišnoj točki, iz praha, čovjek se kreće spiralama života i vraća uvijek u početnu točku, u prah. Život je počeo prvim dahom, a nestao njegovim izdahom.
I ništa se na krupnom životnom planu neće promijeniti.

 Nad tihim domom će kopniti snjegovi
jata će zvijezda sjati u noć
zajedno s nama snivat će brjegovi
i dugo kraj huma nitko neće proć’.
.

  Ta konstatacija samoće, taj krhki, prolazni čovjek, nosi temeljnu emociju pjesme; rezignaciju i tugu pjesnikovu.

Pjesnik je poslao svoju poetsku poruku. Čovjek je prolazan, osamljen na svome putu, on je samo prah Zemlje, samo zvjezdana prašina. A što se krije u suštini te zvjezdane prašine, to znaju samo one vječne pojavnosti, sjajna Luna i vjetar, vjerni čovjekovi pratioci, nijemi svjedoci stalnih mijena.
Tu mijenu, zabodenu u tkivo pjesme, autor predočava različitim motivima i izrazima. Ni jedan se ne ponavlja. Jedino vjetar huji i nosi prašinu koja je nekada bila ljudski život. Nastavlja se niz dojmljivih slika, jednostavnih, snažnih poteza. San što blijedi, uvela mirta, tihi dom, snjegovi koji kopne, usnuli brjegovi i osamljeni humak, sve se to polako prekriva prahom, sve se ulijeva u jedan motiv, u prah koji je ishodište i završetak, simbol prolaznog.

Profinjeni izbor motiva stvara tihu, sjetnu atmosferu, onu koja se prima s pijetetom, u kojoj se šuti, koja na površinu izvlači pohranjene boli i gubitke.
Zadivljuje sposobnost autora da kratkom lirskom pjesmom,  a takva pjesma ne trpi zamagljenja,  jasno iskaže duboku misaonost, da bogatstvom motiva, ritmom i vizualnošću postigne poetski sklad. Nema kompliciranih metafora koje bi premazale sliku nepotrebnim i štetnim   premazom, nema suvišnih izraza koje bismo najradije šutnuli nogom u nepovrat, da se nikome više ne usade u glavu predstavljajući se poezijom.

Možemo li proniknuti u tajnu pjesnikova stvaranja? Možemo, ali je ne možemo oponašati, jer ona leži u nadahnuću i talentu. Na čemu on gradi slikovitost svoje poezije?
Prolaznost života oslikao je s dvije efektne usporedbe i ubacio nas, gotovo katapultirao u centar problema./ Kad prođe život kao san što blijedi, k’o uvela mirta što ju grli noć/  Dinamiku slike naglasio je, kao u brzom nizu filmske trake, personifikacijom noći koja se oprašta od uvele mirte i lahorom koji se poigrava kosom koja sijedi.

Pjesnikovi su epiteti rijetki i sasvim obični, simboli jasni, svaka riječ ima svoj oblik, boju, zvuk i mjesto. Mirta je uvela, dom je tih. I te dvije slike objašnjavaju cijelu životnu priču. Taj gotovo potpuni izostanak epiteta ne umanjuje vizualnu ekspresiju pjesme. Akcent je na prolaznom, na mijeni i shodno tome pjesnik gradi pjesmu prvenstveno glagolima koji naglašavaju prolaznost i ljubav; prođe, grli, šapnut, sijedi poć’, ljubili, voljeli, ponijeti, snivat, proć’… Da nisam pročitala pjesmu, nego samo čula naznačene glagole, odmah bih pogodila temu pjesme. Sve je jasno, sve je u skladu.

 Stihovi Ivice Grgića su izrazito ritmični. Vezani stih doprinosi zvučnosti, a  njegova se melodija stapa s  poetskim iskazom i emocijom.  Uz potpunu unakrsnu rimu, melodijsku eleganciju daje i poneka zvučna figura, poput asonance / odgovor je u Luni što visoko plovi/ u kojoj glas ooo zvuči kao začudnost, kao udivljenje.

 Pjesma „Prah“ je primjer kako se duboke misli o tkivu života skladno povezuju s  intimnim osjećajem i slijevaju u jedinstveni poetski doživljaj.

.

 Der kroatische Dichter Ivica Grgić schickt seine  poetische Botschaft. Der Mensch ist schwach, einsam auf seiner Reise, er  ist nur Staub und Erde, nur Sternenstaub. Und was liegt im Wesentlichen dieses Staubes kennen nur der  ewige  helle Mond und der Wind, stumme Zeugen der ständigen Veränderung.

Marija Juračić, prof.

 Zbirka se može nabaviti u knjižari REDAK

DOSANJANA LIRA, Ivica Grgić