Kad želim napisati pjesmu o moru

najprije skupim sve ono što volim;

plavetnilo, ribe, valove, školjke

i sve na kraju dobro posolim.

Ponekad misli ponese vjetar

pa se u grane zapletu riječi,

a zaigran potok što šumom vrluda

u žuboru vode s pjesmom će teći.

Ipak su najljepše ljubavne pjesme

i stih se rascvjeta kad netko te voli

ali kad ljubav nesretna bude

onda i pjesma o ljubavi boli.

U pjesmama stanuju radost i tuga,

skrivene tu su mnoge sitnice,

sve ono što čovjek nosi u sebi,

a nikada neće pokazati lice.

Kao u škrinji prepunoj blaga

u mojoj pjesmarici baš svega ima.

Svi koji žele nek’ slobodno uđu,

njena su vrata otvorena svima.