Za gust red obrva i trepavica

Mnogih se zima nahvatalo inje

Al’ u grudima tinja žeravica

Još je mladost u duši pjesnikinje.

 

Ona se noćas dok tiho sniježi

Na stolici pokraj prozora ljulja

I sanja šumu, srnu koja bježi

Ispred zvijeri što se za njom šulja.

 

To plaho srce u stalnom bijegu

Krvari stihove iz rane vruće

A zadnji trag u duboku snijegu

Vodi do praga staričine kuće.

 

I razbi od sna svilenu koprenu

Suza koja u kutu oka žulja

U tom trenu pjesnikinja se prenu

I vidje da joj Smrt stolicu ljulja.

 

Rasipaju se pahulje pod trakom

Svjetla što pade preko lica njenog

Već krila anđela klepeću zrakom

Objavu odlaska preuranjenog.