U najezdi svakodnevnog sivila
ti si moja napuklina vedrine,
svjetlost što se mučno probija
procijepima beznađa do mog pogleda.
Sizif u guranju potrošenog vremena
elegično i neprimjetno sam postala
loveći rijetke zrake svjetlosti
tvoga vedrog i mladolikog osmijeha.
Bezbroj točaka tvojih ustreptalih dodira
moja koža kao infuzije mladosti prima.
Ploveći meandrima pozitivnih emocija
zatreperim lakoćom nježnih latica
tek procvalih samotnih divljih trešanja
na proplancima usred šume jasika.
Putokazi iz divljine dosada
note su simfonije tvoga glasa
mojoj izgubljenosti postale
i cestom dogovječnosti ljubavi
na pašnjake zelenila duše me odvele.
Pratim te mirisom gladno,žedno
kao vuk samotnjak zalutala stada janjaca
i nije me briga ako sam plijen
gladnom ovozemaljske ljubavi postala.