Zavičajna sjećanja Antonije Željke Kahlik

Rodni slavonski pocjek…. Spomenik jednog vremena i vizija u oazi sjećanja duboko urezanog u srce Antonije Željke Kahlik još i danas osvijetljen iskrama ljubavi i mirisima roditeljskog praga, pocjeka djedove kuće, zrcali se na svakoj stranici ove knjige i u stihu i prozi ostavlja trag na stazi čitatelja.

Daleko od svog roditeljskog praga i slavonskog kraja, kada život ispisuje i neke nove stranice, Antonija Željka Kahlik još uvijek u najdubljim tišinama duše osjeća, čuva i pronosi do čitatelja toplinu roditeljskog praga u djedovoj kući, kući u kojoj je rođena, ali i sjetne misli  kada stihom ljubi, čezne i iskreno pati, jer kaže:
„ ….Vidim ga i vrata širom otvorena
i tišinu vidim….
Više nikog nema da sjedne na
pocjek mog djetinjstva….“.

 

Kroz najnježnije treptaje duše u nepresušnoj oazi sjećanja izmjenjuju se slike s kojima ispunja posudu svoje ljubavi prema rodnom slavonskom kraju, ravnici zlatnoj i zemlji crnici, jer

„ Ima li što ljepše od slika koje sjećanje slaže?“.

Pjesme u stihu i prozi odišu nadahnućem čežnje, radosti i sjećanjem kroz ljubav i bol, suze i nadu, ostavljajući u duši čitatelja mirisni trag zemlje crnice. Spominjući često:
„…Pogled šaljem tamo, iza vrbika
zemlji mojoj crnici……

Još u meni Slavonija diše!!“.

ili

„…a, selo, selo moje ušoreno

tek se budi dok zora ciknu

i prve pijetle oda sna diže….“

 

Kutak djetinjstva i rodnog kraja, taj neprocjenjivi dragulj ljudskog postojanja, pronesen stazama života i sjećanjem, upisan kroz stih i prozu Antonije Željke Kahlik iskra je iz ognja ljubavi što obasjava svaku stranicu ove knjige. Ona pjesmom:

 

„ Čuješ li me Slavonijo?“

„…. dušu sam svoju ranila

u svijetu bez tvog jutra,

bez tvog svitanja,

bez bagrema i lipa,

bez oraha onog starog…“,

 

izražava čežnju za rodnim krajem, koja se sjetno šulja dolinom njezinih zora i sutona i njezinih snova.

Ovaj poetski dragulj snažan je poticaj čitatelju da, okrećući stranice u osobnoj knjizi života pronađe one, koje će mu kroz sjećanja moći obasjati korake u novim zorama i sutonima.

 

Mirjana Tripalo