Prijatelju!
Zastani na tren i pokušaj
Biti miran , pa poslušaj:
Kako vjetrovi tiho pjevaju
Dok brezi kose češljaju
Uspavanku: nježnu, slatku
Milujuć joj koru glatku.
A ona se lagano uvija
Grane k zemlji povija
Da skrije ljubav branjenu
Da je ne vide ranjenu.
Pod grane joj dvoje hrle
U suzama se nježno grle
Ljube se u tuzi, očaju
Jer se rastati moraju.
Poslušaj, vjetar je stao
Možda je i on zaplakao
Jer prve proljetne kiše
Jednu ljubav ispratiše.
Pod brezom humci cvijetova
Gdje je cvala ljubav njihova.
Tu gdje je ljubav procvala
Bijela je breza ostala.
01/04/2022 at 5:08 pm Permalink
Kad bi drveće progovorilo….
Lijepo Suzana.
🙂🍷🍷
02/04/2022 at 7:44 am Permalink
Bome 😉 Pozdrav, Milane 🙂