„ … dani su sve kraći … tako malo stignem …“, neutralno baljezgam svom papagaju dok gledam kroz prozor, a on kriješti natrag: „Jebi se Sunčica!“ Sunčica je moje ime, papagaju je ime Papagaj, a „Jebi se Sunčica!“ jedino je što zna kazati. Tako sam samoj sebi govorila, mislim ono – Jebi se Sunčica. Jednom, kad sam se još na samu sebe ljutila. Ja prestala, a on naučio i ostalo mu. A možda govori umjesto mene. Nisam sigurna. Često dvojim. On ponavlja …

Mora da je kasno. Ništa se ne pomiče i jedino što postoji, iz vidika našeg 18. kata, siluete su susjednih betonskih škrba. S njih visi magluština, masna kao špek i cijedi se duboko, duboko, tamo dolje na sumorne ulice. Da odmislim špek skuham si tursku kavicu. Na rubu šalice crna pjena nacrta žirafe. I zebru vidim ili su se to poredali crni crvi na bijelom porculanu. Crno-bijelo. Dvojim. Jedan crv gmiže prema dole i pada mi u kavu. „Dođavola, zebri je otpao rep“, ipak se odlučim za optimističniju varijantu bez crva. Odustajem od baljezganja … Zapravo ne trebam mnogo …

Ali avaj! Moj je Papagaj opet sakrio upaljač u svoju krletku kamo ne smijem jer odmah bezobzirno kljune. Do krvi. Na upaljaču je sličica otvorenog crvenog kišobrana kojeg je vjetar otpuhao na mokri pločnik. Obožava taj komad plastike. U njegovim okruglim očima kao da kišobran još uvijek leti. Valjda bi i on da ga otrgne vjetar. Koje li patetike, a tko ne bi letio? Palim ploču na štednjaku. Zacrveni se u tami, okrugla kao onaj mali crveni kišobran s upaljača, a onda na njoj upalim cigaretu te otpuhnem dim u Papagaja.

„Jebi se Sunčica!“ i „Budaletino!“ jedino je što si imamo kazati dok vani špekastu magluštinu žderu škrbave ralje grada.

Kava se hladi

odlažem na tanjurić

žuhkost riječi

Posvećeno svim onim Sunčicama/Sunčanima koji iz dana u dan smjerno goje svoje papagaje/papagajke …