Vrati se,

kršu svom, podno brda

u gnijezdima, pod stijenama

čeka te tvoj dom

tamo noću tama spava,

u tišinu se uvlači

mjesec zmijama košulje svlači

upoznat ćeš ljude hajdučkoga srca

oni iz pupkovine hrasta listaju

gukom grlica

divlje kruške šušte, blistaju,

tamo, s prvim plačem djetetu

sige u kosti pletu

u zlatnom saću pčela

bivaju

sa žutom točkom na leđima

snivaju

žive

u blistavoj kapljici vode

bistrih kamenica

nijemi od slobode

dok spokojno njišu, čudesne

krivuljaste sjene

ispraćaju i dočekuju anđele

magle plaču niz kamene stijene

vrati se danas,

još svijetli pruga u dnu neba

ne čekaj,

kasno je sutra

ostavi uzdah, pokopaj bol, dođi

zagrli smaragdna jutra,

tu se nebo zauvijek

u plavi pogled čaglja ušiva

tu se za ruke drže ptice

mirišu rumene kupine,

noću stražare lisice

i sestre Lazareve

lastavica, kukavica

i podmukla guja koja u podne bunca

kako je ispila dva troma sunca,

treće je lasta pod krilo skrila,

brata tražila

plakala u gnijezdu,

pod starom sjenicom

omotana, majčinom plavom pletenicom

zorom se u nebo vinula

prosula sunce po našim šumama

samo se vrati

živi slobodno, ko ptica, živi po svom

ne zaboravi, samo oprosti,

još te čeka stara mati

još te treba napušten dom

vrati se.