Dugo su čekali, pogledavali u nebo, sakrivali se u gustu sjenu starog oraha tražeći malo osvježenja, a onda se niotkuda izlilo. Nebo je bilo i dalje plavo samo je taj jedan oblak visio iznad oraha i zalijevao ga gotovo nježno. Nijemi od zatečenosti slušali su šuštanje kišnih kapi u krošnji. Da li je to bilo tada ili u nekom od sličnih trenutaka kada su otkrili kako su povezani nepoznatom sponom. Iako nisu o tome razgovarali, nikada, niti spominjali taj čudesni osjećaj pripadnosti, jednostavno su bili utkani u biće drugoga. Da li je to bila ljubav, nisu se pitali, nisu istraživali, nisu tražili potvrdu pripadnosti, nisu ništa obećavali, samo su voljeli. Voljeli su jednako nježno kao što je oblak nježno kišeći milovao orah u čijem su hladu tražili osvježenje toga dana bez velikih riječi. U tihom kraju s pogledom što kraj ne nazire putujući ravnicom ispod oraha šaptala je čedu u utrobi o ljepoti koja ga čeka ne znajući što dolazi.
Tog je jutra sve stalo. Sve je nestalo. Grmljavina je zaglušno urlala niz ravnicu, rušila, gazila ubojito. Strah je prohujao crninom ovijen i suze su se izlile kao onaj oblak onoga dana iznad oraha. U ruci vrećica, najlonska, odjelce s ljubavlju rađeno, golema tuga i praznina.
U takav svijet djetešce nije željelo, samo orah, on je ostao uporan i gord.
Godinama nakon povratka često sjedi sama u tišini, u hladu sada već starca oraha. Pokušava, a ne uspijeva se sjetiti na kojem je dijelu slavonske ravni izgubila odjelce za djetešce i čeka prve kapi da zašušte u krošnji da sjetu ublaže.