Jednom kad u noći umorna i sama
pod uličnu lampu staneš posve snena
oko tebe svuda prosut će se tama
svjetla trak će odat da si lijepa žena.

Skriven u mraku bez smrtnoga tijela
dušom ću ti gledat lijepe oči, usta
na proljetnom vjetru tunika ti bijela
zadrhtat će nježno kao želja pusta.

Iznova ću stradat zavjetovan šutnjom 
ubogi sam sanjar što ga čežnje nose
nebeski mudraci taknut će me slutnjom
odobrivši dodir premile ti kose.

Pomislit ćeš da ti lahor kao slatka tajna
struji dlanom u svom toplom muku
nikad nećeš znati o neznanko bajna
da sam tada nježno primio ti ruku.

Ivica Grgić "Dosanjana lira" Redak,20I3.