13 lipnja 2022
Autor: Aljoša
Kategorija: Uncategorized
I kad ljudi padnu
vijore zastave
jer gdje jedni stanu
tu drugi nastave.
Ćutim svoje pređe
oni paze na me
tanke su te međe
svjetlosti i tame.
Lome se eoni
i vrijeme se mrvi
ali žive oni
tu – u mojoj krvi.
Sve te zvijezde nijeme
iz prošlosti sjaje
to prkosno sjeme
još uporno traje.
I kad ljudi padnu
vijore zastave
jer gdje jedni stanu
tu drugi nastave.
14/06/2022 at 5:59 am Permalink
Život ima zastave, stijeg pod kojim se pada, diže i ide naprijed. Jedina smo stvorenja koja u sjećanju i svijesti i tijela nose svoje pređe. Tanke su to međe. Pjesma je oda životu. Daje mu smisao neprolaznog.
14/06/2022 at 8:46 am Permalink
Predobro opisan tijek ljudskog života. Srdačan pozdrav.
14/06/2022 at 10:46 am Permalink
To je baš tako… dio smo veće cjeline pa i kad je ne vidimo u potpunosti.
I nosimo je u krvi, u tom zapisu – i onda kad se mi više ne sjećamo svojih pređa. 🙂 Krasni stihovi, Aljoša!! VP!
14/06/2022 at 2:15 pm Permalink
Neka vijore zastave života. Cijeli taj lanac naših pređa nešto nam je dao!
15/06/2022 at 6:59 am Permalink
O da geni nisu voda ,bravo Aljoša sjajno napisano
pozdrav
15/06/2022 at 8:27 pm Permalink
“Geni kameni”… U nama su ti geni, koje dijelimo dalje… Prekrasna pjesma, Aljoša!
16/06/2022 at 8:31 am Permalink
Ćutim svoje pređe
oni paze na me
tanke su te međe
svjetlosti i tame.
Lp
24/06/2022 at 10:26 am Permalink
Hvala, ekipa, na čitanju 🙂