Umiranjem skratiš prokleti dan
Patroklo prerušen
odlazi u borbu,
kao kostur što diše, ali još uvijek u grobu
poput stranca koji stoji na stanici praznoj.
Oni nikada nisu bili spremni na to
nikada nisu znali put do ideje
i uvijek slijepi
misle da su u pravu
oko im zvoni i satove usklađuje
prosipaju tamu
u noći bez mjeseca
ja gutam zemlju
dio sam tapiserije, bacam sunce. Oplakano.

Imaju pse velike, crne,
a periferija grada
njihov vječni je dom
možda posjeduju nešto ljudsko ( stvarno… )
možda rade u tvornici, možda prodaju Smrt.
Kada spusti se noć
oni mrlje su nebeske
kameleon u džepu naših starih kaputa,
lice u ogledalu
pred Bogom se topi
mi, ne spavamo – zabranjeno je.
Tko sam ja da im sudim
kada riječi su vjetar
gutam zemlju
dio sam tapiserije, bacam sunce. Oplakano.

Netko iznad kruga govori.
Odijeljen u svijetu
stojim s daljinom.
Ne ponavljaju svoje riječi
jer crveno im se vraća u promjenjenom obliku.
Pokušavaju san da pretvore u pijesak
bacaju srce
pravo na sredinu.
Hodaju po ničemu, galaksije se sudaraju
Smrt tako lijepa i posebna,
a oni tako obični i ružni.
Gledaju s prozora
i čekaju da se ZAUVIJEK prepolovi
dižu zastavu koju nikada nisu prihvatili
opijaju se teško,
mučninom hrane svoje bijedno biće.
Sutra će ponovo učiniti isto
ja gutam zemlju
dio sam tapiserije, bacam sunce. Oplakano.

Ti služiš mene
ja služim kamenje što leži na obali.
Naša djeca ovdje
njihova djeca, iza zida,
mnogo bjeloputija od naše
( slobodna su rođena, a plaši ih sloboda )
ti, ti sama
nosiš torbu punu gorkih uspomena.
Sedamdeset koraka
i sedamdeset ljudi što korake broje;
Ahilej više ne oplakuje Petrokloa
pomaže da se koraci izbroje.
Izlaze iz rupe
da olovo razdjele onima što srce nose oko vrata.
Dugo prije večeri. Kuda?
Smrt se zove ” ONI. “
Ja gutam zemlju
dio sam tapiserije, bacam sunce. Oplakano.

Šutnju, uzimam
zeleno, uzimam
i krv tamnu muljevitu.
Jedan čovjek nosi moje lice
čuva zmije ( razgovara s Venerom )
nosi mrtvo dijete i Smrt na svojim leđima.
Koža ti golubljesiva i bez sjaja
vjetrovi pušu kroz nas oboje.
Ima jedna žena koja nosi tvoje lice
ne odbacuje ga,
zakopava se u sebe. Zakopava. U sebe ponovo.
Njezina tišina i moja je tišina
niti jedna žila mojega tijela
ne može da umre bez tvoga odobrenja,
znaš, ja čitam tvoj pogled
tamo. Tamo pored
suhih listova.
Gdje? Tamo gdje duša ima slobodan pristup.
Slog po slog
ranjena pišeš pisma jeseni.
Ja gutam zemlju
dio sam tapiserije, bacam sunce. Oplakano.

Dubina
raste iz zemlje;
gledamo mećavu
i ožiljak što putuje.

Negiraju prošlost
gaseći budučnost.

U kući pored šume. Sjedimo.
Slušamo ploče zaboravljenih muzičara
( razgovaramo o sudnjem danu ).
Uđi ! Samo uđi !
Zrnasto – : On i ona
( izgubljeni u odjecima )
nisam mogao da prokrvarim do tebe
nisam se usudio.
Bila si zaokupljena dnevnim snovima
bila si nočnija od noći.

Život je samo zaborava vrijedan
oko, pukotina što razdvaja crno od svjetla.
Napisati ću dvije, možda i više riječi
( one nisu pokazatelj prave slike tebe ).
Jednoga dana kad poezija
umre, a pjesma mi bude
bez kamenja i zemlje
( svijet će da izgori poput
papirnatoga zmaja ),
jesti ću šljive, na tapiseriji
strpljiv –
jer znam da ćeš doći.

Tek tada ćemo znati
gdje ljubav odlazi ( kada je nema )
i kamo nestaju minute
naših izgubljenih sati.