Kroz usmine

mliječnih staza svemira

nazirem uštap tvog tijela.

Do pola si bog

od pola ja.

Između pasija je zlata:

tama.

Sanjao si.

I ja sam sanjala

krošnje sekvoja

na ekvatoru vremena.

Pod njima, izdahnuo si

nevinost iz mene

i položio je

pred Evina zmijolika stopala.

Zoveš me Damaris,

kći carinika vjetrova

i otkupnika zlih voda.

Zoveš me jedina

u trojstvu smrti.

Zoveš me.

Na tvom licu počivaju

ruke mrtvih pjesnika

koje pišu poeziju prokletih.

(Nisu ih mogli

sputati pod zemljom.)

Poesía maldita.

Zoveš me Poesía maldita

dok prebireš

rubinsko zrnovlje mogranja.

Zoveš me.

Zoveš me Poesía desagrada.

(Moji su dlanovi

sunce razdanili zlom.)

Čelo polažeš na pubis

crvene kaverne krematorija,

jezikom rujući jutro.

Uzdigni se nada mnom

i svoj mrak svrši u komori sna.

Zoveš me.

Zoveš me Poesía condenada.

Zoveš me Damaris.

Moje ruke umiru

daveći mrtve pjesnike.

Zovu me Poesía.

Poesía del mal.