Upravo je iz tiska u ediciji knjižare REDAK izašlo drugo, dopunjeno izdanje zbirke pjesama Marina Čaveliša ” Poezija mojih iluzija”..

Marin Čaveliš se voli igrati. Njegove su igračke misli i riječi. Ostavlja dojam iluzioniste koji nonšalantno žonglira riječima, a one, kao u čarobnoj kutijici, same pronalaze svoje mjesto. Osvoji vas u trenutku.  Iluzija. Ona koja zadivljuje, koja traži još.

Pjesme su njegove izbrušene do savršene jednostavnosti; jasne, zanimljive, pomalo drske, pomalo podrugljive, ali uvijek čovječne. Na njih se reagira osmijehom. Ne bodu, a kazuju, ne bole, a zarežu.

I gorke životne istine lakše se podnesu uz malo smijeha.

I razočaranja društvenim ustrojem, gdje postoje i vukovi i janjad, gdje postoje i magarci, spoznaja da su ljudi prilično čudna stvorenja izriče se natruhom fine ironije.

/Magareća sudbina/

…

Vuka ljudi poštuju.

Od straha mu se dive.

Dobrog magarca psuju

za muke njegove krive.

Jer dobar i poslušan

uvijek je rob  ljudima.

Takve iskorištavaju

i smatraju ludima.

…

Ne smije se pjesnik samo ljudskim manama. Njegov se smijeh prenosi   i na neke  novije društvenie postulate, one koji traže  neprekidno usavršavaje, ne zato da čovjek bude bolji i sretniji, nego zato da postane usavršeno sredstvo rada.

/Cjeloživotno učenje/

…

Učimo dok smo u stanju.

Učimo do groba.

Mi smo robovi znanju.

A znanje je roba.

Tako cijelog života

učimo, jer nismo glupi.

Učimo za nekog idiota

možda će da nas kupi.

…

O kojoj god svojoj iluziji pisao, Marin Čaveliš piše o čovjeku,  o njegovom vjerovanju, zauzdanosti, običajima,  slobodi, samoći… Potkrade se i poneka ljubavna pjesma napisana kao ugodno, strastveno sjećanje na koje se iz današnje perspektive gleda s blagim humorom.

/Mađarica/

Čini se da autor svoje pjesme  trese iz rukava, lako i onako usput.

No, nije tako. Najbolje pjesme nastaju, nakon čina inspiracije, kao rezultat rada. Marin Čaveliš voli svoju poeziju i poštuje svog čitatelja. I upravo zato dotjeruje pjesme. Ne baca ih pred čitatelja nedorađene. Daje im sliku i daje im ritam, magiju igre pa svaka pjesma pruža poseban užitak čitanja.

Neki jezični čistunac, koji ne bi htio učiniti ni najmanji ustupak poeziji, mogao bi naći poneki izraz koji ne pripada strogom književnom standardu, poneko odstupanje od pravopisne i sintaktičke norme, ali takvom čistuncu možemo reći; baš nas boli briga.

 

Prof. Marija Juračić