Foto: M Pasarić

Smrt nije lijepa. Ona boli, razdire, njezina je ruka ledena, njezina je praznina konačna. Ona nosi žalost, očaj, zdvojnost. Pa ipak, pjesnik esteta ima moć da smrt zavije  ljepotom, da u osjećaje tuge i očaja ulije sklad, da srce čitatelja napoji ljepotom tugovanja.

Snaga poezije može nadvladati smrt, moć poezije je neograničena. Kada čitamo Matoševu pjesmu Utjeha kose, u njoj ne nalazimo ništa zlokobmo, opako. Ona je samo beskrajno tužna i beskrajno lijepa. Ona je tihi oproštaj od dragog bića načinom estete, profinjenog čovjeka  čija su osjetila rezonantna na ljepotu.

Utjeha kose

 

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.

U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,

Na visokom odru, u agoniji svijeća,

Gotov da ti predam život kao žrtvu.
.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,

Sve što očajanjem htjedoh da oživim

U slijepoj stravi i u strasti muke,
.

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Samo kosa tvoja još je bila živa

Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
.

Kakvim istančanim, zatomljenim  emocijama može pjesnik progovoriti o vlastitoj smrti koju sluti, koju mu tijelo navješćuje, koju osjeća u sebi, čitamo u Vidrićevoj pjesmi Adieu. Tiho, gotovo elegantno oprašta se pjesnik od života, koji je bio pjesma, u slutnji ludila, propadanja i nestanka. Smrt pozdravlja kao gospoju, damu u čije dvore polako silazi. Mladić koji je onako odlučno i neustrašivo vodio prosvjed studenata upućen caru Franji Josipu, ovom pjesmom pokazuje koliko diskretan i otmjen može biti njegov izraz kada govori o vlastitoj nesreći. Ne jadikuje, ne plače, ne psuje. Prepušta se umiranju i piše predivne stihove.

Adieu

 

O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se je kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.
.

A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla
Što mi sa zjenâ pada
– Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.
.

Koliko bola u sebi može nositi čovjek koji svoje drage  kao bolnu dragocjenost pohranjuje  u srce, a stihom diše i živi, govori Dobriša Cesarić pjesmom Jedne noći.

Jedne noći

Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.
.

A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.
.

I noć je tekla spokojna i nijema.
A tad se sjetih da je više nema.

 Marija Juračić

Izbor Mihaele Walner Pasarić