Poetska riječ  Mirjane Pejak Peki nije od onih koje se glasno viču. Ne možete je čitati u autobusu, kafiću, ne možete reći prijatelju dok ispijate kavu:“ Poslušaj, što misliš o ovom stihu?“

To je poezija koja se čita u osami, u onom posebnom trenutku kada vas obuzme čežnja za nečim duhovno srodnim, nečim što može na trenutak  opiti osjetljivu i gladnu dušu.

isprati moje suze prije počinka

utopli ih

neka me na trenutak ugriju

Nećete u toj poeziji naći duboke filozofske propovijedi, neće vas ona otrgnuti od svakodnevice, jer ona je na svakodnevici nastala, a ipak će vas ispuniti osjećajem srodnosti i prihvaćanja.

Ta malena „Zrna slova moje majke“ su i zrna slova moje majke i zrna slova svake duše koja nije zatvorila svoje oči oslijepljena blještavilom života, koja još zna ponirati u nutrinu bića i iz nje izranjati prstima punih stihova.

Kratke jezgrovite pjesme podsjećaju me na privlačne praline koje želite okusiti, a kada ih zagrizete, iznenadite se kada ispod vanjskog omota slatkog okusa osjetite i trag gorčine. I upravo vas ta gorčina privuče da zagrabite pregršt tog zrnja i da ga  iznova uživate.

Dominantan motiv zbirke je ljubav, ali ne ljubav koja se nameće svojim zahtjevima, nego ona tiha i duboka ljubav koja je odavno, postojanim tokom, izdubila svoje brazde i sada njima teče sigurna u sebe.

ne tražim ništa od tebe

samo me pusti da zrna slova

šapću poeziju…

Ljubav je to koja se u sebi nosi, iza osmijeha skriva, ljubav čiji se kamen odijeva mekoćom stiha da se može podnijeti, da se ublaži sjeta, da joj se ne oduzme ljepota.

 

…razbacao mi vjetar misli

ljubav i srce razbio o stijene

lomio kosti moga križa

a ja

 ja sam ipak

 bila sretna

Bojom je ova poezija boja sutona, onog sutona koji boli svojom osamljenošću, u kojem se tonovi prigušuju i plove u mrke plave vode da bi svoj konačni uvir zaustavili na granici crnog.

…u snovima nema odsjaja zvijezda

tmina je preuzela svaki trag usana

grlo što steže na rastanku noći od jutra

isplače rosu iz oka…

 

I zvučna je ova poezija. Ona ne pjeva milozvučnu melodiju, ona svojim slobodnim stihom koji protječe kroz dušu neprekidnim tijekom, što je autorica označila točkama kojima počinje i završava svaka pjesma, donosi zvukove života, zvukove prirode i srca.

U njoj čujemo šapat noći, potmulu tutnjavu ponora, lom kamena, poneki vrisak koji para nebo, a svi ti zvuci odjekuju samo dušom, čas ju zibaju nježno kao majka koja svojem djetetu pjeva uspavanku zrnima slova, a čas ju razdiru nesmiljeno kao stihija koja prijeti razaranjem.

…noktima lomim stijenu

otimam i molim svoju dušu

da ne pođe k nebu

 

molim je za oprost jer nisam znala

da je voljeti tebe grijeh

 

krvavim prstima razmazujem

toplinu crvenog nektara mojih vena

 

poželim da se izlije iz samice života

i u tragu pronađe boju svojih cvjetova

gdje zauvijek nestaje…

 

Intimna je to poezija, pisana za ona posebna srca koja u sebi nose vječitu čežnju za zrnima poetske riječi.

Marija Juračić, prof.