Ako priznamo da je poezija umjetnost, onda moramo prihvatiti činjenicu da ona nije stvar kolektiviteta, da je ona duboko individualan čin, da istina u poeziji nije normativan pojam.

Bilo čija istina može biti logična, argumentirana, sređena, uklapati se u određena pravila. Onda se pojavi druga istina isto tako logična, argumentirana, sređena i ona se uklapa u određena pravila. Istina u poeziji nije materijalna, iskustvena, empirijski provjerljiva. Provjerljive su egzaktne znanosti te arhitektura i glazba, koje jesu umjetnosti, ali su provjerljive jer se mogu precizno vrednovati, odnosno, vezane su usko uz matematiku. U povijesti književnosti smjenjivali su se mnogi književni pravci. Svaki od njih unosio je nešto novo u književnost pa tako i u poeziju. I to novo nikada nije bilo objeručke dočekano. Uvijek su se međusobno prepirali razni pisci, pripadnici starije ili mlađe struje, što je bolje, što je ljepše, kako treba pisati.

Današnje polemike vode se najviše oko pitanja je li bolje pisati vezanim ili slobodnim stihom. Tu dilemu postavili su oni koji ne sagledavaju poeziju u njezinoj punini i kompleksnosti.

Uviđate koliko su te polemike smiješne ako ste prihvatili činjenicu da je pisanje individualni čin. Dakako, poželjno je poštivati pravopisne norme, ali one za kvalitetu pjesme nisu presudne jer poetski tekst nije pravni tekst. Neće zbog jednog zareza pasti glava. Bilo je priznatih pjesnika koji su interpunkcije potpuno ignorirali. Treba otvoriti srce stihu i pustiti ljepoti da uđe u nas.