Tišina je polako padala na grad, kao pahulje prvog snijega u kasnu jesen. Ljudi su se zatvarali u tople sobe svojih stanova spremajući se za mirnu noć. Oduvijek je sanjala baš takve trenutke negdje visoko od kuda je mogla promatrati cijeli grad kako polako tone u san. I sada stoji uz prozor u tom čarobnom trenutku zaustavljanja krvotoka grada i osjećaj da još samo jedno veliko srce grada polako kuca kako grad ne bi zamro, davao  je sigurnost postojanja. Kao i jučer, kao i prošlih dana ona je polako krenula u šetnju svojim gradom pogledom sa svog nebodera. U daljini na jugu vijugala je Sava i rukavci Save gdje obnoć mirno spavaju patke, ptice i labudovi, jedino poneka žaba objavi svoju budnost. Voli zamisliti kako ispod Hendriksovog mosta čeka ponoćni vlak koji će razbijajući tišinu noći zvoniti u prolazu. Možda će i jutro ispod njega dočekati pa prvim tramvajem preko Savske nazad u grad.

Svrne li pogled na sjever u tamnim siluetama Sljemena pronalazi Medvedgrad otvorenim dverima što čeka svoje noćne posjetioce, nekada davno, prije njenog vremena. Ali putujući svojim mislima ona se vraća u vrijeme banketa, Crne kraljice, baršuna, glazbe i plesa, a noć prolazi nečujno, grad spava i diše nekom romantikom samo njoj znanom. Vratit će se kočijom, umotana u dekicu i sretnim osmjehom provedene još jedne sjajne gozbe, u zoru kada se jave zvona katedrale za prvu zdravomariju. Možda će zastati na Kamenitom mostu ili se Dugom ulicom spustiti banu.

Ako joj pogled odluta na zapad, prema Britancu, kroz Ilicu do okretišta i dalje do Zaprešića u Nove Dvore bana Jelačića gdje svoj pokoj sniva u grobnici okuženoj zelenilom parka. Osjetit će spokojnu tišinu noći prije nego zora zaplavi i pjev ptica ne najavi novi dan. Njen sasvim običan dan.

Dok grad spava njen život postaje bajkovito ispunjen i sretna nastavlja snatreći u toploj postelji sve dok je san ne obuzme, a jutro će se vratiti kao uvijek živahno, glasno i užurbano. Ona će ponovo čekati noć i nova lutanja voljenim gradom pogledom sa svog nebodera.

30.03.2020.